Arhiv tekstova

S netom završenog 32. međunarodnog sajma knjiga i učila »Interliber« u Zagrebu, u našu je novinsko-izdavačku kuću stigla lijepa vijest. Naime, Hrvatska matica iseljenika, koja je u okviru »Interlibera« priredila program »Hrvatska knjiga izvan Hrvatske«, dodijelila je NIU »Hrvatska riječ« priznanje za cjelokupan nakladnički program. 

Tim povodom razgovarali smo s našim kolegom, urednikom nakladničke djelatnosti NIU »Hrvatska riječ« Milovanom Mikovićem. Kao književnik i dugogodišnji urednik, Miković u intervjuu govori i o pojedinim pitanjima vezanim uz hrvatsku pisanu riječ na ovim prostorima, kao i o vlastitom književnom radu.

 

HR: Prema dosadašnjim iskustvima, kako biste ocijenili interes književne javnosti u matičnoj državi za djela Hrvata iz dijaspore, posebice književnih djela vojvođanskih Hrvata?

Interes je znatan, i srećom prepoznatljiv ne samo u vrijeme održavanja Interlibera i tijekom drugih prigoda, već sve češće kao sastavni dio ostvarenja redovitih programa institucija kulture, knjižnica, Hrvatske matice iseljenika, Matice hrvatske, Društva hrvatskih pisaca i Hrvatskog društva pisaca, specijaliziranih tribina u Zagrebu i drugim središtima – moglo bi se reći kod svih kojima je stalo do knjige i časopisa jer ih znaju cijeniti, svjesni njihove važnosti za opstanak malog naroda kakav je i naš hrvatski. 

U toj rasvjeti treba gledati i na značajno priznanje Hrvatske matice iseljenika, što je na ovogodišnjem »Interliberu« dodijeljeno NIU »Hrvatska riječ« za ostvarenje njezina nakladničkog programa.

HR: Koji su daljnji planovi nakladničke produkcije NIU »Hrvatska riječ« i kako ih ostvariti u situaciji financijske krize?

Budući da smo kao pripadnici hrvatske nacionalne manjine, u ovom podneblju, s razlogom zainteresirani i za vrijednosti proizašle iz (srednjo)europske raznolikosti, treba se podsjetiti da su u Subotici rođeni ili su jedno vrijeme u njoj djelovali glasoviti mađarski pisci Dezső Kosztolányi, Géza Csath, mađarsko-hrvatski pisac židovskog podrijetla Ervin Sinkó, nešto kasnije i srpski pisci poput Stevana Raičkovića i Radomira Konstantinovića, dok ima i onih koji nastoje i stvaralaštvo Danila Kiša navezati uz subotičko podneblje. Ovdje izlazi više zapaženih književnih publikacija, te Subotica i u tom pogledu ima značajno mjesto u mađarskoj i srpskoj književnoj topografiji. Dakako, i ovdje nastala i nastajuća hrvatska periodika ima svoje zapaženo mjesto, o čemu je bilo riječi i na ovogodišnjim »Danima Balinta Vujkova«. 

U tako nastaloj mozaičkoj cjelovitosti ove rasvjete dužni smo promatrati današnju, pa i sutrašnju hrvatsku časopisnu produkciju i nakladništvo, a ne izvan konteksta društvenoga realiteta, izolirano, kao da nastaju negdje neznano gdje, sami po sebi i za sebe. Časopisi i knjige bačkih Hrvata niti su ikada bili, niti su sada urednički hir dokonih, već je njihova pojava uvjetovana vjerskim, nacionalnim, kulturnim i uljudbenim interesima i od početka su u funkciji preporodnih nastojanja bunjevačkih i šokačkih Hrvata u južnoj Ugarskoj, pa tako i danas u Vojvodini i Srbiji imaju nedvojbenu i nezamjenjivu ulogu u procesu uspostave kulturne i političke identifikacije, (samo)prepoznavanja i (samo)predstavljanja Hrvata i prema vani i prema unutra. Što se pak države i njenih obveza tiče, ukoliko doista drži do uspostave vlastite vjerodostojnosti u regiji, a sutra i u okružju europskih država, ne bi trebala krnjiti ili dovoditi u pitanje prava manjinskih zajednica, niti ih smije ostvarivati na kapaljku. Kultura i književnost, pogotovu u uvjetima multietičnosti najbolja su, i uzgred najmanje skupa investicija kojom se potvrđuje uljuđenost, napose i provjerljiva postignuća te uljuđenosti. Pametnima je ovo dovoljno. 

HR: Priredili ste antologiju romana u književnosti Hrvata u Vojvodini, objavljenu u Osijeku. Koliko je roman kao književni žanr značajan u kontekstu života ove zajednice?

Roman je djelo preosjetljivih, a žilavih, u njemu se autor pita o osobnom i identitetu kolektiva, rekonstruirajući prošlost, ili propitujući dubinu aktualne krize. Romanom se označavaju ili i otvaraju pukotine u zbilji, koje mogu progutati njezine protagoniste, zajedno s njihovim starosjedilačkim ili došljačkim dvojbama – o onome tamo, i ovome ovdje, i o tomu kamo sutra? Romanom se postavljaju pitanja vlastitome i dolazećem vremenu o čovjekovu udesu, i onda kada se doima kako je o ovom svijetu posve beznadno govoriti, jer se više ništa ne može ispričati i nema komu. Romanopisac, dakle, nikada ne uzmiče, ni pred jednim od brojnih oblika stvarnosti koja nam, nikad obuhvaćena, neprestano izmiče.

U našem podneblju se važnost romana može pratiti od vremena objavljivanja prvog bunjevačkohrvatskog romana »Odmetnik« što ga je napisao i u Zagrebu 1875. objelodanio Ivan Antunović. Riječ je o osmom romanu u cjelokupnoj višestoljetnoj povijesti hrvatskog romanospisateljstva, počevši dakle od pojave Zoranićevih »Planina« naovamo, pisanom onodobnim hrvatskim jezikom, ni gorim ni boljim od Šenoina, romanesknom štivu ništa manje zanimljivom od dva njegova romana koji su se iste godine pojavili - »Čuvaj se senjske ruke« i »Mladi gospodin«. Doduše, razlika ipak postoji, jer Antunovićev »Odmetnik« kod čitateljstva i kritike prolazi gotovo nezamijećen. Je li on onda, u književno-stilskom pogledu bio slab, nikakav? Geza Kikić ne misli tako: »Njegov prvi roman ‚Odmetnik‘ tiskan u Zagrebu 1875. može se smatrati najboljim umjetničkim djelom naše cjelokupne preporodne književnosti«, napisao je u svojoj antologiji. O ovoj se nedvojbeno pozitivnoj Kikićevoj ocjeni do danas nije očitovao ni jedan suvremeni povjesničar književnosti. Nije li tomu tako jer je Kikić presolio svoj sud? Čak i ako bi se komu, post festum, učinio makar zanimljivim, Antunovićev »Odmetnik« tijekom više od stoljeća i frtalj, uopće nije sudjelovao ni u kakvoj književno-estetskoj percepciji i komunikaciji! Školsku lektiru da i ne spominjemo! O mogućim razlozima toga hrvatsko-hrvatskog prešućivanja u ovoj se prigodi ne želim očitovati, ali ćemo se sa ovom pojavom prije ili kasnije morati suočiti – kako pripadnici dijaspore, tako i matičnog naroda. Pogotovu što je od vremena »Odmetnika« Ivana Antunovića, do danas, u Bačkoj i Srijemu napisano i objavljeno oko osamdeset romana iz pera tridesetak autora, što svjedoči o znatnoj spisateljskoj, i valjda i književnoj energiji, uglavnom nezamijećenoj u matičnoj književnosti, književnoj kritici i periodici.

HR: Član ste uredništva časopisa za književnost, umjetnost i znanost »Klasje naših ravni«. Kako vidite budućnost ovoga časopisa, što će on u budućnosti nuditi čitateljima?

Glede osnovanih (i drugih) prijepora o tome što su časopis, knjiga i nakladništvo danas, te kako s njima sutra (i kamo, na CD i internet, ili ne, i sl.), treba se podsjetiti kako književni život uvijek ima svoju navlastiti dinamiku, u stanovitoj mjeri neovisnu, donekle i suprotstavljenu svakom političkom i društvenom kontekstu, premda pisci, ti vječiti secesionisti i od svakoga društva, a pogotovu od čopora, odmetnici, ipak jednim okom, od vremena na vrijeme, promotre i te scene. Stoga se stvarna matica književnog života oduvijek vrti oko jakih pojedinaca, koja u hrvatskoj književnosti – i ne samo u njoj – u pravilu započinje časopisnim zamahom, kako to zapaža Vinko Brešić u svom radu o Vlatku Pavletiću uredniku časopisa »Izvor«, »Krugovi«, »Republika«, »Kolo«, »Literatura« i »Kritika«. Časopisnu i nakladničku produkciju u stanju su, dakle, osmisliti samo oni urednici koji djela u nastanku znaju čitati u kontekstu već objavljenih rukopisa, iz njihova dodira tražeći i nalazeći sraz,  i sadržaj novih ozračja i značenja. Sukladno tomu, misliti ono što je novo može se samo ako se misli drukčije, samo tada ima uvjeta za pojavu novuma i prepoznavanje nove jezično-književne eruptivnosti. 

I kolikogod u posljednjem desetljeću bila očita migracija mlađe populacije čitatelja, pisaca i nakladnika na Internet, uz stalni rast broja e-publikacija i e-knjiga, uz nezaustavljiv proces digitalizacije knjižnica, te sve veću dostupnost njihovih fondova i dr. – i dalje ovdje nije zanemariv broj onih što su skloni povjerovati publicistima poput Milana Ivkošića kada piše da je »književnost na internetu kao ljubav u javnoj kući, kao da je riječ o kurvi koja je svakome pristupačna«. 

Unatoč, ovakvih i sličnih mišljenja, nespokojem pa i pesimizmom prožetog zagovora, sa stanovišta rasprostiranja periodike i knjige urednici i nakladnici su razumljivo zainteresirani za tiskani i/li CD i e-proizvod, kao i za raspačavanje časopisa i knjiga na internetu, ako im donosi očekivani rezultat. A njega ima samo ako postoji nova i sadržajna književna ponuda koja treba biti prilagođena i ovom mediju.  

HR: Kako vidite budućnost hrvatske pisane riječi na ovim prostorima? Jeste ili u tom smislu optimist ili pesimist?

Za amplitude od optimizma do pesimizma, i nazad, ovdje ne bi trebalo biti mjesta. Sadašnji trenutak hrvatske književnosti u Vojvodini i Srbiji samo je aktualni odsječak u kontinuiranom, višestoljetnom hodu s otvorenom knjigom u ruci, u potrazi za njezinim mjestom u hrvatskoj kulturu i uljudbi, kako ovdje u podneblju gdje ova knjiga nastaje, tako i u matičnoj književnost. U prilog ove tvrdnje navodim dva djela Ivana Kujundžića, dvije antologije Geze Kikića, troknjižje Ante Sekulića u kojem autor skreće pozornost na pojavu stotinjak književnih imena od XVII. do XX. stoljeća, bibliografiju časopisa »Rukovet« i »Klasja naših ravni« Lazara Merkovića, zatim dvije knjige Tomislava Žigmanova, bibliografiju i traganja za identitetom, kapitalno djelo jezikoslovnih istraživanja Sanje Vulić »Vitezovi hrvatskog jezika« u Bačkoj, napose uz svoje tri knjige eseja i razgovora o književnosti, i antologiju romana u književnosti Hrvata u Vojvodini. Također skrećem pozornost i na pojedine radove Roberta Skenderovića, Krešimira Bušića i Stevana Mačkovića u kojima ovi autori ocrtavaju odnos Bunjevaca i Šokaca prema knjizi, u kontekstu kulturne povijesti Hrvata u Vojvodini, kao i pojedine odrednice iz Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.

Hrvatska književnost u Vojvodini tijekom XIX. i XX. stoljeća, gotovo beziznimno nastaje u Subotici, ili je uz ovu »metropolu Bunjevaca, odnosno Hrvata«, vezana – u vremenu sadašnjem, među ostalim nakladničkom djelatnošću NIU »Hrvatska riječ« i časopisom »Klasje naših ravni«, a prije toga, osamdesetih i devedesetih godina XX. stoljeća Izdavačkom djelatnošću NIP »Subotičke novine« i časopisom »Rukovet«. U ovim dvjema izdavačkim kućama, osobno sam uredio i izdao oko 130 knjiga, većinom hrvatskim autorima, nastavljajući ono što su započeli Lazar Merković, Balint Vujkov i drugi, pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća. O ovom učinku na svoj način svjedoči vrijeme nastanka i početak uporabe sinonimskih sintagmi: Subotički književni krug, i kasnije Subotički hrvatski književni krug. 

HR: Što vas tjera na smijeh? Što sve može biti predmetom književnog smijeha?

Najviše me zasmijavaju, uistinu vječiti, nesporazumi! Kada se poput dva brza vlaka, mimoilaze i u hipu osvjetljavaju temeljne razlike, one u polazištima. Mahom je to susret gluposti i pameti, gdjekada smiješan do boli, ili je to očitovanje složenog paralelizma nespojivih uljudbenih razina ... U tom kontekstu vjerujem kako sve može biti predmetom smijeha i ismijavanja, osim dakako nasilja nad nedužnim ljudima. Onaj tko je znao pročitati Balinta Vujkova mogao je zapaziti kako je humor duboko ukorijenjena potreba među Hrvatima ovog podneblja – i kod Bunjevaca i kod Šokaca. Budući da je to bio način, pače uvjet njihova preživljavanja, te relativno male skupine ljudi izdvojene iz narodne matice u središtu Europe, okružene moćnim susjedima koji su je neprestano pokušavali zajahati, podjarmiti, asimilirati i progurati kroz vlastiti metabolizam. Protiv takvih se nastojanja ne uspijevaš obraniti samo sabljama i puškama, već se moraš naučiti smijati i drugima i sebi – ako kaniš preživjeti.