Arhiv tekstova

Teško je reći koga je prošlog četvrtka tužnije bilo vidjeti: one koji od muke dijele mlijeko ili one koji ga iz istih razloga primaju. Naime, pod sloganom »Bolje dijeliti nego proliti« mali proizvođači mlijeka organizirali su na Trgu slobode prosvjedni skup na kom su okupljenim Subotičanima dijelili mlijeko koje Mlekara od njih ne želi primiti, jer je u više okolnih mjesta potpuno ili privremeno zatvorila otkupne stanice.

Inače, zatvaranje otkupnih mjesta nije praksa koju je uvela samo subotička Mlekara nego gotovo svi prerađivači mlijeka u Srbiji. Njihovo najčešće obrazloženje za to je da se u bazenima s otkupnih mjesta nalazi mlijeko koje ne zadovoljava higijenske standarde, te da se u njemu nalazi mnogo veći broj somatskih stanica u odnosu na onaj koji mljekare toleriraju. Kako prerađivači analizu mlijeka rade u vlastitim laboratorijima, proizvođačima ne preostaje ništa drugo do li da se s rezultatima pomire. Ali, ne i da ih priznaju kao jedino istinite.

 

Danas proizvođači, sutra prosjaci

 

Primjera radi, Suzana Čajkaš, koja je na prosvjed došla iz Bajmaka kaže kako su rezultati analize mlijeka koje proizvede potpuno drugačiji kada ga odnese u Novi Sad. Navodeći primjer masnoće u mlijeku, ona ističe kako je ona dobivena u laboratoriju subotičke Mlekare dvostruko niža u odnosu na novosadski. To joj je, međutim, slaba utjeha, jer mlijeko i dalje više ne može predavati tako da joj nije ništa drugo preostalo nego da ga za sada prodaje od kuće po znatno nižoj (potrošačima pristupačnijoj) cijeni i da razmišlja... Razmišljanja, međutim, nisu nimalo optimistična. Čajkašova, naime, tvrdi kako nije daleko dan kada će biti primorana rasprodati svojih desetak krava, pa kada se i ti novci potroše, prijaviti se kao korisnik socijalne pomoći. Više od Mlekare za situaciju u kojoj se našla ona optužuje državu. Kako kaže, cijeli svoj (radni) vijek posvetila je proizvodnji mlijeka i, umjesto da država potiče male proizvođače ona stvara (bolje rečeno već je stvorila, prim. a.) ambijent koji ih vodi k potpunom uništenju.

László Kovács Sztrikó s Kelebije nema dvojbi oko toga zbog čega mljekare zatvaraju otkupne stanice. Ne vjerujući ni riječi njihovih obrazloženja, on kaže kako je u pozadini toga uvoz sirovog ili mlijeka u prahu iz Europske unije po jeftinijim cijenama u odnosu na one koje su do sada plaćale domaćim proizvođačima. Za razliku od njegove prethodnice iz Bajmaka, Kovács Sztrikó još ne zna sudbinu svojih sedam krava. Kako kaže, steone ne može prodati, a još će malo pričekati da vidi »razvoj situacije«. Kada ne dijeli po trgovima, on svoje mlijeko uglavnom proliva jer ga »nema kako iskoristiti«!

I Zoltán Lukács iz Bajmaka kaže kako je više nego li očito da mljekare zatvaraju otkupne stanice isključivo stoga što uvoze jeftinije mlijeko iz Europske unije. U prilog tomu on navodi (poznatu) činjenicu da se Srbija još ranije (29. travnja 2008.) potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju od 1. siječnja ove godine omogućila ovdašnjim prerađivačima nesmetan uvoz mlijeka koje se proizvede u zemljama EU. Lukács kaže kako je to, kao i ukidanje kvota za proizvodnju, ohrabrilo farmere iz Europske unije, dodajući kako je samo ove godine u pojedinim zemljama proizvodnja mlijeka porasla čak i za 20 posto! Kako su istodobno europski farmeri daleko više dotirani od strane svojih država, posebno kada je riječ o izvozu, Lukács tvrdi da im domaći proizvođači cjenovno ne mogu biti konkurencija. To će, tvrdi (i) on, dovesti do potpunog gašenja ove grane stočarstva u Srbiji, a posljedice će biti drastično umanjenje ionako desetkovanog stočnog fonda. Ipak, kao najtežu posljedicu ovakve politike on kaže da će mladi izgubiti svaki interes za ostanak na selu, jer se nemaju čime baviti, a da od toga mogu živjeti.

Ni predsjednica Centralne asocijacije proizvođača mlijeka Vojvodine Sanja Bugarski ne vjeruje mljekarama da je zatvaranje otkupnih stanica plod loše kvalitete sirovine. Dapače, ona tvrdi kako je riječ o čistom bezobrazluku i nekorektnosti prerađivača spram malih proizvođača. Ni za nju, naravno, nema dvojbe što će kao posljedicu imati ovakvo ponašanje mljekara. Međutim, ona kaže kako je to potpuno pogrešna i promašena politika, jer se promjenom uvozno-izvoznih odnosa, koja se uvijek može dogoditi, prerađivači više neće imati kome obratiti da im dopune potrebne količine. Ona ističe kako ovakva politika prerađivača lako može dovesti i do toga da uskoro sa zatvaranjem farmi počnu i srednji i veliki domaći proizvođači. Valjda (i) iz tih razloga ona je u petak bila pozvana u Imlek na sastanak na kom bi se razgovaralo o »tekućoj problematici«. Međutim, na taj sastanak nije otišla jer, kako kaže, predstavnici Ministarstva poljoprivrede, koji su također trebali biti na sastanku, od proizvođača su tražili da im izrade elaborat o tome zbog čega je potrebno da država uvede prelevmane na uvoz mlijeka. Kako kaže, proizvođači »nisu ludi« da to objašnjavaju »dobro plaćenim ljudima u Ministarstvu poljoprivrede«, koji će kasnije iste te dokumente »staviti pod mišku« i predstaviti ih Vladi kao »svoj proizvod«. S tim u vezi, posebno je zanimljiv stav Sanje Bugarski o monopolu Imleka, koji na domaćem tržištu diktira pravila igre oko otkupa, cijena ili uvoza mlijeka. Kako kaže, svaka karika u lancu proizvodnje ponaša se onako kako mu sustav to dopusti. A sustav je, kaže ona, dopustio upravo takvo ponašanje Imleka koji samo koristi ono što mu se pruža.

 

Objekti i subjekti krivnje

 

Tu, naravno, treba reći kako smo tim povodom zvali predstavnike Imleka (kom pripada i subotička Mlekara) kao kompanije koja prerađuje više od polovine domaće proizvodnje mlijeka. Međutim, osim neinformiranih tajnica, pr-managerica ili što već (jedna od njih, primjerice, nije znala tko je direktorica korporativnih poslova u Danube Foods Groupa Svetlana Glumac!) do osoba nadležnih za izjave u ovoj kompaniji nismo uspjeli doći.

Što se iz navedenih izjava, koje su – gotovo kao s vrpce – slične jedna drugoj može izvesti kao zaključak? Pa, recimo, to da je ovih dana ili mjeseci, bolje rečeno, zavladala prava epidemija u proizvodnji domaćeg mlijeka. Povjerujemo li, naime, prerađivačima da higijena mlijeka nije na zadovoljavajućoj razini, možemo zaključiti kako je i kod nas odnedavno zabilježena pojava »ludih krava« koje su preko noći odlučile onečistiti sirovinu koju ispuštaju iz vimena. Čak i da je tomu tako, problem nehigijenskog mlijeka ili onog s povišenim brojem somatskih stanica razmjerno je lako rješiv (tako što se proizvođaču na to skrene pozornost i isključi ga se iz lanca otkupa dok ne otkloni nedostatke) i, na dulje staze, sigurno ekonomski mnogo mudriji nego li se odlučiti za ovakvo drastične mjere u kojima stradaju i oni ni zbog čega (pa ni zbog higijene) nisu krivi. Uostalom, kako to da je broj somatskih stanica sada mnogo veći problem nego li prije dvije godine kada je mlijeko istih tih proizvođača bilo obogaćeno znatno višim brojem mikrograma aflatoksina nego što je to sada slučaj? Odgovor se možda mogao pronaći ukoiko bi se provjerila točnost navoda da domaći prerađivači dnevno uvezu 200.000 litara mlijeka! Pomnožite to s brojem dana u mjesecu, pa godini i kalkulator će Vam, što bi rek’o Đole, »iskočit«.

No, koliko god da jeste – a jeste – nije samo država kriva zbog situacije s mlijekom. Mali proizvođači, naime, pokazali su zavidnu nesposobnost snalaženja u situaciji koja im se pred očima crtala kao na dlanu. Razjedinjeni i rascjepkani jednostavno su čekali stihiju da im dođe u štalu, pa su iz očaja u četvrtak reagirali kako već jesu. I Sanja Bugarski i predsjednica Udruge Cro Milk iz Hrvatske u više su navrata (i na stranicama Hrvatske riječi) upozoravale da će ova situacija jednostavno »doći«, dajući (im) pri tome i jednostavne recepte za snalaženje. Jedan od njih je, recimo, udruživanje malih proizvođača i stvaranje zajedničkih mini mljekara, koje bi se bavile isključivo »višom fazom proizvodnje«, odnosno pravljenjem autentičnih prerađevina od mlijeka kao što su sirevi ili (zašto ne?) »skorupača«, toliko karakteristična za ove krajeve. Proizvodnjom samo sirovog mlijeka ili prerađevina poput jogurta, kiselog mlijeka ili vrhnja oni jednostavno ne bi izdržali konkurenciju s velikim prerađivačima. Ali, ne. Da se vratimo prvom dijelu slogana s početka: bolje je dijeliti.