Arhiv tekstova

Pikarskim romanom »Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića«, koji je namijenjen mladim čitateljima, hrvatskoj se književnoj publici predstavila Ivana Brlić-Mažuranić. Rođena je u Ogulinu 18. travnja 1874. godine. Potječe iz obitelji koja je imala istaknutu ulogu u razvitku modernoga hrvatskoga društva. Odrasla je u intelektualnome i građanskome ozračju: uz oca Vladimira, pravnika, autora »Prinosa za hrvatski pravno – povijesni rječnik«, a od 1882. i u kući djeda Ivana, negdašnjega bana i znamenitoga pjesnika, i bake Aleksandre, sestre Dimitrija Demetra. Odgojena je u narodnome duhu. Školovala se uglavnom privatno, ali je stekla dobru temeljnu naobrazbu, poglavito u poznavanju stranih jezika, pa su joj i prvi književni pokušaji dijelom na francuskome. Udala se mlada (1892.)  za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića iz Broda na Savi, gdje u obiteljskoj knjižnici i arhivu pronalazi srodan ambijent, te se uključuje u javni život, uz supruga i šestero djece. U tom su smislu bila poticajna poznanstva s prvacima narodnoga pokreta, a biskup J. J. Strossmayer dodijelio joj je za protumađaronska nastojanja zlatnu medalju.

Na poticaj Frana Mažuranića, majstora kratke lirske forme, pisala je stihove i vodila dnevničke bilješke, no objavljivati počinje razmjerno kasno: zbirka pripovijedaka i pjesama za djecu »Valjani i nevaljani« izišla je 1902. u vlastitoj nakladi. Od 1903. učestalo se javlja u časopisima i novinama pričama te esejističkim i poučnim člancima. Upravo je poučno-zabavni biljeg imalo omladinsko štivo »Škola i praznici« (1905.). Pravu pozornost skreće tek 1913. pikarskim dječjim romanom »Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića«. Njezinim najuspjelijim djelom drži se zbirka pripovijedaka »Priče iz davnine« (1916.), zbog koje je ubrzo stekla naslov »hrvatskoga Andersena«. Napisala je pjesničku zbirku »Slike« (1912.), pedagoški intoniranu »Knjigu omladini« (1923.), zapise o obiteljskome rodoslovlju (»Obzor«, 1933.-34.), koje objedinjuje u trima knjigama (1934., 1935.), povijesno-pustolovni omladinski roman »Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata« (1937.). Akademija ju je dva puta (1931., 1938.) predlagala za Nobelovu nagradu, primivši je 1937. kao prvu ženu za svoga (dopisnoga) člana. 

Temeljne značajke kojima njezino djelo, poglavito »Priče iz davnine«, i danas plijeni čitatelje i zadržava pozornost književne povijesti, su individualnost i profinjenost njegovana jezika i stila, igra jezičnim suzvučjima, vještina izražajnoga inoviranja jezične starine, kreativno nasljedovanje slikovitosti, aliteracija, asonanca, namjernih ponavljanja izraza, ritmizacije i srokova koji krase književne izričaje kao što su narodne poslovice i zagonetke, epske i lirske pjesme, legende i predaje, priče i bajke. 

Brižljivo proučivši slavensku mitologiju, iz koje crpi leksičke, sintagmatske i sintaktičke rusizme, oživljavala je i u nezaboravne karaktere pretvarala čudesna imena što ih je preuzela i zatim sama po uzoru iznalazila. Vjest i Ljutiša, Marun i Potjeh, Regoč i Palunko, Stribor i Bjesomar, Svarožić i Malik Tintilinić, Kosjenka i Rutvica postali su sinonimima za ljudske moralne i osjećajne osobine, kao i za neumorno traganje za istinom i znanjem. No ostali su simbolima i za dobrostivost prema ljudskim nesavršenostima: neznanju i sklonosti da se duhovno poklekne, privremenoj zabludjelosti osjetila i nestalnosti ljudskih emocija, čežnjama za dalekim i egzotičnim svjetovima, kao i melankolijama što nerijetko opsjedaju protagoniste.

 Mašta kojom uspijeva gotovo nadrealistično oslikati i poetizirati tradicionalna etička načela, kao i nepredvidljivi narativni odvojci u kojima uzvisuje osobnu hrabrost i nevinost srca do razmjera sudbinskih putokaza, znače jedinstven spoj i antologijski prinos ne samo književnosti za djecu nego i nerealističkomu korpusu hrvatske proze uopće. Njezina su djela prevedena na sve važnije svjetske jezike.