Arhiv tekstova

Naklada knjiga i periodičnih publikacija između posljednjih dvaju Dana Balinta Vujkova (listopad 2008. – listopad 2009.) u hrvatskoj zajednici u Vojvodini, u gotovo svim svojim aspektima, uvelike prati od ranije uspostavljene tendencije i već postojeće značajke ovoga segmenta hrvatske kulture u Vojvodini. U tom smislu, naglašavamo na početku kako je to područje u kojemu ima mnogo takmaca, ali ne i previše reda, organiziranosti i funkcionalnosti te postojanih pravilnosti.

Ukoliko, pak, aktualnu hrvatsku nakladničku scenu u Vojvodini promatramo u jednoj povijesno-komparativnoj perspektivi, onda se prvo zamjećuje da ne postoji dugotrajuća stabilnost kada je u pitanju broj objavljenih novih knjiga. Tako je u proteklom razdoblju, naime, među Hrvatima u Vojvodini objavljeno za 1/3 manje knjiga u odnosu na razdoblje listopad 2007. – listopad 2008. Navedena nestalnost je posljedica, čini se, manje količine novca koja je stojala na raspolaganju hrvatskim nakladnicima u Vojvodini, prije svega onim profesionalnim (npr. NIU »Hrvatska riječ«), čiji uzrok trebamo tražiti, vjerojatno, u globalnoj ekonomskoj krizi. S druge strane, ne treba u ovome kontekstu zanemariti ni činjenicu da još uvijek nisu, osim u pojedinačnim slučajevima, učinjeni odlučniji iskoraci na planu, u financijskom smislu, samoodrživih programa izdanja knjiga, dok je istodobno broj prodanih primjeraka i dalje nedopustivo nizak. 

Valja, također, istaknuti kako i dalje postoje određeni problemi kada je u pitanju bibliografsko bilježenje knjiga Hrvata u Vojvodini. Osim određenih prijepora načelne provenijencije (npr. nije do kraja riješeno pitanje što sve spada u hrvatsku bibliografiju u Vojvodini), to je posljedica i nepostojanja sukladnog institucionalnog praćenja objavljenih knjiga, zatim kaotičnog stanja među nakladnicima te što ni u jednoj periodici ne postoji kontinuirana i cjelovita praksa prikazivanja izdanja novih knjiga. Posljednje navedeno posljedica je, ukoliko se zanemari, gdjekada čak i, elementarna odsutnost senzibiliteta za takvu aktivnost unutar periodike profesionalnih nakladničkih kuća, krhke i još uvijek ne do kraja ustrojene cjelovite strukture hrvatske kulture u Vojvodini. Drugim riječima, prostor hrvatske kulture u Vojvodini, kada je u pitanju ne samo bibliografski rad, manjkav je u institucionalnom smislu, čega uzrok trebamo tražiti u još uvijek slabo razvijenoj i ne do kraja ustrojenoj hrvatskoj kulturi kao, prije svega, strukturiranom sustavu, koji bi onda, i sukladno institucionalno i sadržajno kroz vlastite poduzete aktivnosti, pokrivao sva područja kulture.

 

Velik broj nakladnika

 

Pa ipak, bez obzira na navedene slabosti, koristeći se različitim načinima i metodama traganja (napisi u periodici, dostupne on-line baze podataka, osobni kontakti…), između dvaju posljednjih Dana Balinta Vujkova zabilježili smo 23 objavljene knjige i, za razliku od prethodnog razdoblja, vidno je zamjetna njihova slabija kvaliteta. Od toga broja, 18 je novih naslova, dok su u 2 slučaja u pitanju prijevodi postojećih djela, a kod 3 knjige riječ je o ponovljenim izdanjima. Njih je objavilo čak 14 (su)nakladnika, što predstavlja, s obzirom na mali broj naslova, i nadalje jako velik broj, te snažno govori u prilog postojanja stanovitog kaosa u području naklade knjiga! S druge strane, za navedeno razdoblje i dalje vrijedi pravilnost da je jako malo uglednih profesionalnih nakladničkih kuća iz Hrvatske koje objavljuju knjige vojvođanskim Hrvatima (samo 2), zatim da se još uvijek javlja relativno veliki broj novih nakladnika (čak 3), te da još postoji institucija samizdata, kao način razrješenja slabosti postojećeg okvira.

Navedene 23 nove knjige potpisuje 19 autora, trojica potpisuju dva naslova, a jedna knjiga je kolektivno djelo. Velika većina autora je poznata ovdašnjoj javnosti, petorica nije među živima, a samo su tri nova autorska imena. Međutim, nijedan  od posljednje navedenih nije više mlad – dvoje su prvu svoju knjigu objavili u zrelim godinama života (oko 50 godina), a treći je prešao 60-u! Istina, svo troje autora svojim su uradcima već dulje vrijeme prisutni na ovdašnjoj hrvatskoj kulturnoj sceni, tako da nisu nepoznati čitateljstvu. No, budući da ovakva praksa postoji unazad već desetak godina, očito je da je u hrvatskoj kulturi u Vojvodini prisutan ozbiljan problem s mladim autorima te da književna i publicistička scena znade sličiti na gerontološki klub. Ovo treba biti ozbiljno upozorenje svima koji raspolažu s nekom moći u području naklade, napose u periodici, te snažno potaknuće svim takmacima u kulturi da se postojeće stanje promijeni hrabrijim otvaranjem većeg prostora mlađim ljudima te raditi na sustavnijem pristupu njihovoj socijalizaciji.

 

Dominacija poezije

 

Kada je riječ o vrsti objavljenih knjiga, ponovno preovlađuje književnost – više od polovice su književna djela, od čega je čak 7 knjiga poezije. Vidljiv je, ovoga puta, izostanak djela iz područja znanosti. Sve to se, pak, može vjerojatno tumačiti temeljnom značajkom naravi hrvatske kulture u Vojvodini – u njoj su još uvijek snažno na djelu romantičarske vrednote: golema privrženost tradicijskoj kulturi i prevaga književnog stvaralaštva. Ovu i ovakvu ocjenu osnažuje i sljedeći činitelj: i nadalje izostaje institucija kritičkoga prikazivanja objavljenih djela – tek nekoliko naslova, naime, imalo je primjeren i stručan kritički prikaz u ovdašnjim tiskovinama. Valja, također, pripomenuti da su objavljena djela iz književnosti slabo vidljiva u časopisima u Hrvatskoj, što je također pravilnost koja postoji ne od jučer u književnosti vojvođanskih Hrvata i govori  prilog isključenosti regionalne hrvatske književnosti iz njezine cjeline u matici.

Na koncu, reći ćemo kako izdavanje periodičnih publikacija među Hrvatima u Vojvodini karakterizira stalnost objavljivanja postojećih. Naime, tek jedan ne izlazi više – riječ je o »Glasu Šokadije«, ali se jedan novi pojavio – »Hrvatski majur«, povremeno glasilo Mladeži Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Od 12 publikacija koji su objavljeni, jedan je godišnjak, dva su povremenika, dva su tromjesečnika, šest su mjesečnika i jedan je tjednik. Svi imaju, s obzirom na broj Hrvata u Vojvodini, relativno malu tiražu, a kod jednog broja postoji zaprepašćujuće niska profesionalna razina u uređivačkoj politici, koja se danas, osim u ovdašnjih Hrvata, nigdje više ne može vidjeti. Na žalost, to je vrijedilo i ranije tako da tu nema kvalitetnijih pomaka.