Arhiv tekstova

Nije bilo teško pronaći kuću Šandora Benjaka, poznatog somborskog bravara, čija se kuća nalazi u Suvajskoj ulici u Somboru. Velika, lijepo ukrašena kapija, koja je ustvari veliko bravarsko remek-djelo, otkrila nam je kuću majstora Šanjike. 

Ulazimo. Znamo, nismo pogriješili, jer ovakve ukrase na kapijama pravi samo ovaj vrijedni majstor. Nalazimo ga, a gdje drugo – nego u radionici. Pune ruke posla. Ovdje majstor Benjak radi od ranih jutarnjih sati i pravi maštovite eksponate, koje radi tehnikom hladne kovine, savijanjem, što je teško i zahtjevno. Majstor Benjak nam pokazuje najnovije radove i kaže kako to može napraviti svatko, samo su potrebni strpljivost i jaki živci. Mišljenja smo da to ipak ne može svatko, za ovo je pokraj strpljivosti i jakih živaca potreban prije svega dar od Boga, kojeg majstor Šanjika ima i kojeg je uvijek njegovao. Iako u mirovini, niti nakon 60 godina rada ne razmišlja o odmoru. Radi, a rad ga i održava.

 

Siromašno djetinjstvo

 

Šandor Benjak je rođen 1929. godine, a djetinjstvo je proveo u Lemešu. Od kad zna za sebe volio je umjetnost, a siromaštvo ga je tjeralo da za svoja djela nešto i zaradi. Brojna obitelj, u kojoj je bilo devetero braće i sestara, nije lako živjela svoj podstanarski život. Teško je bilo priuštiti i one najosnovnije stvari za dijete, kao što su knjige za školu, a Šandor je znao da bez rada i škole nema budućnosti. Učio je i na odmoru, kada je kradom uzimao knjige od prijatelja, a kasnije ih je iznajmljivao dinarima, koje je slikao na papiru za »dunc-boce«.

»U ono vrijeme bilo je puno sirotinje«, započinje priču majstor Šandor. »Počeo sam crtati rano, još prije škole, a na papiru za ‚dunc-boce‘ tuš tintom sam crtao dinare, jer onda su dinari bili papirni, za koje sam mogao dobiti dva lista, ili knjigu da pročitam, jer ništa od toga nisam imao. Za te ‚dinare‘ sam mogao dobiti i pola olovke«, prisjeća se majstor Šandor.

Nije bilo teško samo školovanje, već i posao prije i poslije odlaska u školu. Morao je ustajati rano i od 5 do 7 sati čuvati svinje imućnijih obitelji, pa tek onda u školu. I pokraj svih nedaća mali Šandor je bio odličan učenik jer, kako kaže, sirotinja čovjeka tjera prema napretku.

»Znao sam – ako učim, bit će mi bolje u životu. Trudio sam se, a sirotinji je i u genima da se trudi. Od nas devetero, dvoje je rano umrlo, a ostali su uspjeli nešto steći, te danas svi imamo svoje kuće, što moji roditelji nisu imali«, kaže Benjak.

 

Ni zanat bez muke

 

Majstor Šandor polazi na zanat kod svoga ujaka Steve Lehote, ali ne ostavlja slikarstvo. Školuje se kod, za njega najvećeg, akademskog slikara Ivana Jakobčića, ali nakon nekog perioda napušta ovu umjetničku školu, premda je mnoge stvari, kao što su primjerice krivine i razne linije, već ranije svladao, a ovdje ih je morao ponavljati. Ustajao je oko 2, pola 3 i slikao do pet sati pod petrolejskom lampom, jer u kući nisu imali struju. Osamdeset posto njegovih slika je nastalo u ovim uvjetima. U pet bi sjedao na bicikl i iz Lemeša kretao put Sombora na zanat. Ujak je bio dobar majstor, ali veoma strog, osobito prema njemu. Prisjećajući se tog razdoblja života Šandor Benjak kaže:

»Ujak je bio strog i od njega sam stalno dobivao pljuske. Kad ti je netko rod, misli da te može tući. Dobivao sam pljuske ni sam ne znajući zašto, ali se valjda ni zanat ne može izučiti bez muke. Kod ujaka sam radio punih 12 godina, ali se nismo slagali. Točno je kad ljudi kažu: »Sa svojima jedi, pij i ne trguj«, jer ujak je mislio da me i dalje može tiranizirati, ali jasno je da to nisam dopustio.«

Šandor Benjak napreduje u svom poslu i vremenom otvara svoj obrt gdje, pokraj stalnih radnika, upošljava i svoje sinove, koje je, kako kaže, tretirao isto kao i sve druge radnike. Radilo se puno, ali je i plaća bila dobra.

 

Sve je počelo s Isusovim likom

 

Umjetničke radove kovanjem počinje raditi 1972. godine, kada je otvorio obrt. Bilo je to negdje mjesec dana pred Božić kada mu je došao susjed, po zanimanju mesar, i žalio se kako bi želio imati lijep Isusov lik na zidu, ali svugdje nailazi na kič, pa čak i u Italiji gdje je sve od plastike. Susjed je želio veću umjetničku vrijednost, a Šandoru je susjedovo nezadovoljstvo bilo dovoljan povod da  pokuša nešto napraviti.

»Kada sam napravio Isusov lik i sam sam se začudio da tako nešto znam. Svoje djelo sam pokazao susjedu, a on se nasmijao kroz brk i kupio moj prvi rad rađen ovom tehnikom. Na temelju tog rada i sebi sam napravio Isusov lik u bakru, a tada sam krenuo da vidim što mogu uraditi u željezu«, kaže Benjak.

Nastaju razna djela u kovini, slike s ramom, skulpture, stalci za svijeće i za boce, borbeni oklopi, sakralni predmeti, stolovi, stolci, kandelabri, lusteri, pa čak ukrašava bračni krevet i namještaj. Prva izložba je priređena 1985. godine u Domu armije u Somboru i to mu je najdraža izložba, ne samo zbog toga što je prva, već i zbog toga što je imala najviše posjetitelja. Umjesto dogovorenih tjedan dana, izložba se zbog velikog interesa produžila na tri tjedna. Osim u Somboru izlaže i u Subotici, Rijeci, u Mađarskoj i u Sloveniji, a do danas je imao oko desetak izložbi.

U priči o Šandoru Benjaku treba svakako napometi kako ovaj talentirani čovjek svira četiri glazbena instrumenta, po sluhu. Kao mladić svirao je bubnjeve u jednom lemeškom bendu, dobro se snalazio na citri, a danas, nakon cjelodnevnog rada sjeda za klavijature ili svira usnu harmoniku. Glazba ga, kaže, opušta, a svira svaki dan. Pitamo ga odakle mu snaga zbog koje mu mogu zavidjeti i puno mlađi od njega, a on odgovara kako svako jutro 15 minuta radi tjelovježbe i popije malo rakije, tek toliko da pokvasi jezik. Zahvalan je Bogu što mu je dao da je sve ove godine mogao raditi, a radit će, kaže, dok ga noge budu nosile i ruke služile.