Arhiv tekstova

Norbert Šurjan iz Sombora nije niti sanjao da će se jednoga dana baviti voćarstvom. Doduše, završio je srednju poljoprivrednu školu i pohađao poljoprivredni fakultet, ali smjer koji ga je interesirao bilo je ratarstvo, dok je na neki način izbjegavao sve što ima veze sa stablima. 

Život je htio drugačije i danas mu je voćarstvo profesija, a posebice  uzgoj jabuka. Okolnosti su se tako posložile, a ono od čega je nekada bježao postalo je obiteljski izvor prihoda i dakako – ljubav.

 

Novi sustav 

proizvodnje

 

»U jabuku sam se zaljubio prije četiri-pet, godina, kada sam upoznao Tavankućane koji su se bavili uzgojem ovog voća, a u to vrijeme uzgoj jabuka bio je doista profitabilan. Rusi su bili glavni kupci, nosili su sve i nisu pitali nizašto, sve su kupovali. Vidio sam kako je to unosan posao i tada sam počeo kupovati zemlju. Na fakultetu sam poznavao asistente i u suradnji s njima i uz njihove konzultacije kupio sam voćnjake u rodu u Kupusini, tako da se to vrlo brzo isplatilo. Puno su mi pomogli i seminari koje je održavao departman za voćarstvo i vinogradarstvo Poljoprivrednog fakulteta, koje sam redovito pohađao«, kaže Šurjan.

Voćnjak, udaljen samo nekoliko kilometara od Sombora, u dijelu Kupusine koji se naziva Budžak, rađen je starim, sada već uveliko zaostalim načinom proizvodnog sustava koji se radio još prije 30 godina. Uvidjevši to, Norbert mijenja sustav te polako zamjenjuje stara stabla za nova, praveći pritom manji razmak sadnje. 

»U suradnji s Poljoprivrednim institutom u Novom Sadu i uz savjete mr. Nenada Magazina, podigao sam dio voćnjaka. Imam nešto manje od 2 hektara starog voćnjaka. Stara stabla sam počeo vaditi, postavljati stubove i žicu kao potporu što se pokazalo dobrim. Veći je prinos, bolja osvijetljenost, a lakše je za orezivanje i održavanje, doista je velika razlika. Svake godine izvadim dva reda starih stabala, a na isto mjesto posadim šest novih.«

 

Zlatna medalja na 

Novosadskom sajmu

 

Iz Udruge voćara Vojvodine, gdje je Norbert aktivan član, pozvali su ga da svoje proizvode predstavi na Novosadskom sajmu. Isprva nije htio, jer promatrajući profesionalce koji imaju puno više staža od njega vidio je kako je pionir u svemu tome, da mu među tim ljudima još uvijek nije mjesto i da treba još puno učiti. Ipak, poslao je jabuke s novih zasada i dobio zlatne medalje za sorte zlatni delišes i granny smith.

»Nisam očekivao da ću dobiti medalju«, iskren je Norbert. »Obavijestili su me i pitali zašto se nisam pojavio na dodjeli. Ispostavilo se kako su me zvali, ali bili smo u berbi gdje nikada ne nosim mobitel sa sobom kako ne bih zaostajao u poslu. Došavši doma, vidio sam propuštene pozive od onih istih ljudi koji su me zvali na sudjelovanje na sajmu. Kvaliteta je pronašla kupca, tako da su jabuke bile prodane i prije dodjele medalje, jer kad su neki vidjeli kvalitetu robe, rekli su – ovo ne nosiš nigdje.«

Norbert Šurjan kaže kako je teško baviti se isključivo proizvodnjom jabuke, bar je teško na površini od 2 hektara koliko on ima. Na većoj površini uz kontinuiranu prodaju, uz hladnjače i svu potrebnu prateću opremu koju on trenutačno ne može financirati, možda bi se i moglo živjeti samo od proizvodnje jabuke, smatra on.

»Brzo se proda roba s manje površine, a isto tako se i novac brzo ‘otopi’. Stižu zima i blagdani, pa proljeće, a proljeće ponovno iziskuje rad i ulaganje, stoga se bavim i uzgojem jagoda kako bih sve to mogao financirati«, kaže Norbert i dodaje kako je do sada uzgoj jagoda bio jako profitabilan te nije bilo problema s prodajom. Jagode uzgaja na površini od jednog jutra i to iziskuje puno rada. Tako se zaokruži proizvodni ciklus, jer berba ovisno o vremenskim uvjetima obično počinje oko 1. svibnja i razvuče se do lipnja. Za sada to još dobro ide, kaže Norbert, a dobro je bilo i s proizvodnjom jabuke do ove godine, kada je odlično rodila, ali je teže pronaći tržište i dobiti odgovarajuću cijenu.

 

Zaštita od vremenskih 

nepogoda

 

Već treću godinu zaredom voćnjak Norberta Šurjana trpi štetu od tuče. Ta je šteta ove godine po procjeni osiguravajućeg društva iznosila 30 posto. Šurjan je veoma zadovoljan odnosom svog osiguravajućeg društva i kaže kako su svaki put korektno procijenili i isplatili štetu, ali smatra da to nije riješenje.

»Od tuče mi najviše strada prva klasa jabuke i svake se godine postotak te klase smanjuje, te ona ide u industriju jer je udarena. Dakle, ja mogu osiguravati, ali jednoga dana će kupac reći – pa dobro, gdje ti je ta kvalitetna jabuka. Ove godine sam se ohrabrio i kupio protugradnu mrežu za novi zasad, postavit ću je na proljeće i mirno spavati. Postoji i drugi problem, to je sunce koje pri visokim temperaturama stvara ožegotine na jabukama. Protugradna mreža štiti i od sunca, a osiguranje od sunca još uvijek ne postoji.«

Norbert Šurjan se isprva bavio fotografijom i čak je u ortakluku s kolegama držao fotografski obrt u Somboru, ali mišljenja je da se fotografiji više nikada neće vratiti, iako ove godine osjeća razočaranje u voćarstvo. Na prvom mu je mjestu, kaže, obitelj pa onda voćnjak, jer radeći 15 godina u privatnom sektoru, shvatio je kako je bavljenje voćem u prirodnom okruženju pravi raj na zemlji, osobito u prekrasnoj prirodi Budžaka u Kupusini koji pripada području Gornjeg Podunavlja. Iako osjeća razočaranje, jabuku ne ostavlja i u planu mu je sadnja još tisuću stabala. 

»Možda se to sada i ne isplati, ali gledajući na duže staze vjerujem da će se isplatiti«, zaključuje priču Norbert Šurjan.