Arhiv tekstova

U prošlom nastavku feljtona govorili smo o nedjeljnim i godišnjim sajmovima, kao mjestima na kojima se trgovalo. Kako su trgovci, zanatlije, ali i poljoprivredni proizvođači dolazili trgovati? Smatra se kako su prvobitni važniji putni pravci bile rijeke i da se roba prevozila čamcima. Međutim, već od doba Sarmata poznati su i suhozemni putni pravci, koji se do današnjih dana nisu bitno mijenjali. Rimljani su bili odlični graditelji cesta, prvo što su uradili na novoosvojenim prostorima bilo je da su izgradili ceste s čvrstom podlogom, radi brzog prebacivanja svojih legija u slučaju nekog konflikta. 

U Đerdapskoj klisuri car Trajan je za godinu dana izgradio most preko Dunava i uklesao put u klisuru do tadašnje provincije Dacije. Dio ovih putova sačuvan je do današnjih dana, čak se neki i koriste (via Apija u Rimu). Sredinom šezdesetih godina identificiran je rimski cestovni pravac kroz Srijem, a trasa ove ceste je skoro identična s današnjim pravcem autoceste Beograd-Zagreb. U srednjem vijeku, već u XI. stoljeću, ovom su cestom putovali hodočasnici u Jeruzalem, a tuda su se kasnije kretali i prvi križarski pohodi. Uz ove putne pravce podignuti su i samostani, koji su služili i za prihvat putnika, kao neka vrsta svratišta.

 

Magna via u Bačkoj

 

U Bačkoj su glavni suhozemni putovi za kretanje trgovaca i robe vodili paralelno s tokom  Dunava, odnosno Tise. Taj pravac se u mnogim dokumentima spominje kao Magna via – Veliki put. Magna via je često i granica između dvaju posjeda, što znači da je ona morala biti relativno trajna i čvrsta. U danskim močvarama sačuvana je cesta »popločena« balvanima, na našim prostorima za učvršćivanje cesta korišteni su orez od vinove loze i snopovi granja, ali se ne isključuje niti mogućnost korištenja balvana. 

Na cestovnim pravcima važne točke su predstavljali riječni prijelazi, bili oni skele ili mostovi. To su bile točke gdje je naplaćivana skelarina, odnosno cestarina. Brodovi su povlačeni s jedne obale na drugu konopima. Grad Futog je ima pravo »vučenja« brodova, što se najvjerojatnije odnosilo i na pravo povlačenja »na suhom« uzvodno. Korištene su životinje koje su hodale uz obalu na tzv. kopitarnicama. U Zondu su, pak, živjeli brodari koji su robu prevozili brodovima.

Vinski put – prijevoz srijemskog vina

 

U XIV. stoljeću srijemsko je vino bilo traženo ne samo u Ugarskoj, nego i u Poljskoj i Njemačkoj. Ilok i Petrovaradin su bili središta prikupljanja vina, koje se onda prevozilo skelom na drugu obalu Dunava. Iz Iloka vinska je cesta vodila uz Dunav sve do Budima, odakle su budimski trgovci tu robu prodavali širom Njemačke. Drugi pravac je bio uz Tisu, a glavni trgovci vinom bili su Segedinci koji su trgovali vinom u Poljskoj i Erdelju. Iz Segedina fruškogorska je »kapljica« prevožena preko Kaše (danas Košice) do Krakowa. Ovakav dugačak i vremenski trajan prijevoz zahtijevao je kvalitetnu burad i, naravno, dobro odnjegovano vino. Za kvalitetno vino zaslužni su bili monasi iz Francuske i Italije, koji su se nastanili na Fruškoj gori u XI.-XII. stoljeću. Segedinci su kupovali i vinograde na Fruškoj gori. Po popisu desetine iz 1522. godine, 77 stanovnika Segedina u posjedu ima vinograde u Petrovaradinu, Kamenici, Karlovcima i Slankamenu. Budimski trgovci su imali posjede na drugoj strani. Pripadnici stalne riječne flotile – šajkaši iz Titela svoju su neredovitu plaću dopunjavali radom za dnevnicu u vinogradima.

 

»Vinski rat« u Potisju

 

Oko 1470. godine nastao je spor između Budimskog kaptola, feudalnog vlasnika Sente, i građana Segedina, koji su se žalili kralju Mátyásu da Kaptol ubire neopravdano velike poreze prilikom prolaza vina i robe. Kralj upozorava Budimski kaptol da to ne radi, ali su se oni oglušili o ovo upozorenje, te uz kraljevu naredbu Segedinci 1475. godine poslije teške bitke zauzimaju Sentu i drže je »okupiranom« godinu dana. Sada se Kaptol sudi sa Segedinom i pred zemaljskim sucem Istvánom Báthorijem dolazi do nagodbe. Za veliku burad s vinom plaćala se jedna forinta, za prazne deset denara. Za brodove, bez obzira na teret (osim vina) plaćalo se 25 denara, za čun (veći čamac) jedan denar, a za manje čamce nije se plaćala carina. Na onovremenske brodove se moglo ukrcati dvadeset buradi vina, što znači da je carina za jedan brod bila 20 tadašnjih forinti. Za nepoštovanje ovog ugovora plaćala se kazna od 100 maraka. 

Senćani su iz ovog rata ipak na koncu izvukli korist, jer je Budimski kaptol već prilikom spora nastojao izmoliti neki privilegij za Senćane. Na kraju je od kralja Ulászla II., 1513. godine »izlobirao« privilegij civitas regis – kraljevski grad, a za krojače i čizmare cehovski privilegij, isti takav kakav su posjedovali segedinski obrtnici. Tom je poveljom Senta postala najprivilegiraniji grad u Bačkoj, što, nažalost, nije dugo trajalo.

 

U sljedećem nastavku: Putovanje i prijevoz robe

 u srednjem vijeku (2. dio)