Arhiv tekstova

Najpopularniji pjevač narodne glazbe s ovih prostora Halid Bešlić održao je 23. i 24. listopada u Areni Zagreb dva spektakularna koncerta, od kojih je drugi bio humanitarnog karaktera namijenjen Zakladi za pomoć oboljelima od cerebrovaskularne bolesti. 

Zanimanje za koncerte ove narodnjačke zvijezde iz Bosne i Hercegovine bilo je iznad svih očekivanja, tako da su ulaznice razgrabljene u rekordnom roku, doslovno su planule. Uz prve taktove hita »Miljacka« Bešlića je dočekao uzvik oduševljenja prepune Arene, a publika je s njim spremno zapjevala i nije prestajala puna tri sata, koliko je trajao koncert krcat hitovima poput: »Prvi poljubac«, »Čardak«, »Dvadesete«, »Poljem se širi miris ljiljana«, »Mujo kuje konja po mjesecu«… Oduševljenu publiku Bešlić je iznenadio i posebnim gostima. Tako mu se, na iznenađenje mnogih, pridružio i Massimo Savić u pjesmi »Miljacka«, prešavši mostić preko improvizirane rijeke na pozornici, Alka Vujica je otpjevala cijeli set svojih hitova, a pridružili su mu se i Armin, grupa Valentino i Jole. Spektakularna je bila i pozornica, najveća do sada postavljena u Areni, koja je vjerno dočarala staru bosansku arhitekturu, dok je njenim donjim dijelom tekla improvizirana rijeka Miljacka. 

 

Prešutkivana istina

 

Bio je to nesumnjivo veliki glazbeni događaj, jer koncerti koji privuku respektabilnu brojku od 45 tisuća ljudi na jednom mjestu doista zaslužuju taj epitet, poglavito i zbog ostvarena dva nova rekorda zagrebačke Arene. Prvi je taj što je Bešlić uspio oboriti rekord u brzini prodaje karata za svoje koncerte, a drugi je činjenica da je u kratkoj povijesti te dvorane imao najveću i najraskošniju pozornicu. Naravno, ne treba zanemariti i podatak da je Bešlić jedini, uz Tonija Cetinskog, dva puta za redom uspio popuniti ovu najveću dvoranu u Hrvatskoj.

Međutim, osim svega gore navedenog, koncerti Halida Bešlića imali su i još jednu dodatnu dimenziju - bili su to koncerti od izuzetno velike važnosti za glazbenu kulturu Hrvatske, prekretnica u demokratskom poimanju glazbene kulture. Naime, Hrvatska se dvije večeri zaredom u prepunoj Areni napokon javno suočila s dugo prešutkivanom istinom da u bogatoj raznolikosti hrvatske glazbene scene jedan njen (značajni!) segment čini i narodna glazba. To je za mnoge bolna i neugodna istina, istina koja ne odgovara svima onima koji u glazbi traže relevantnost umjetničkih dosega, a komercijalnost stavljaju u drugi plan. Međutim, bilo kakvo lamentiranje i zgražanje nad ovom istinom i trendom sve veće popularnosti narodne glazbe u Hrvatskoj nema baš nikakvog smisla, a niti potrebe. Naime, još su stari Latini govorili da o ukusima ne vrijedi raspravljati, a trenutačno stanje i mega popularnost ovog glazbenog žanra treba isključivo shvatiti kao zdravu demokratizaciju hrvatske kulture u kojoj svatko ima pravo slušati (i uživati) onu vrste glazbe koju voli i koja zadovoljava njegove kulturne potrebe.

Razloga za sadašnju izrazitu popularnost »narodnjaka« ima mnogo i kreću se u rasponu od činjenice da je ona i prije u Hrvatskoj (u okviru bivše Jugoslavije) bila popularna i imala svoje stabilno tržište, pa do činjenice da je narodna glazba, što iz političkih, što iz kulturnih razloga, u Hrvatskoj donedavno bila gotovo zabranjena. Teško ste pjevače narodnih pjesama mogli vidjeti u televizijskim programima, dok se u medijima o takvim izvođačima i njihovim obožavateljima najčešće govorilo s mračnom ironijom, pa čak i u uvredljivim tonovima. A upravo ta poluzabranjenost, zajedno s raznim socijalnim faktorima – od ratnih migracija do općeg  pada znanja i »viših« vrijednosti u svim društvenim sferama – učinila je narodnjake »zabranjenim voćem« i  kultnom zabavom zagrebačkih tinejdžera. 

 

Unaprijed izgubljena 

utrka

 

Apokaliptična i katastrofična predviđanja i javna sociološka zabrinutost nad  budućnosti hrvatske glazbene kulture koja su tih dana preplavile hrvatski medijski prostor, u svojoj su suštini iskrivljena slika hrvatske stvarnosti bez ikakvog činjeničnog utemeljenja, jer sadašnja ekstremna popularnost narodnjaka ni na koji način ne ugrožava druge glazbene žanrove.

Da je tome doista tako potvrdila je upravo činjenica da se Zagreb tog istog vikenda u kojem je Bešlić bio apsolutna zvijezda glavnog grada Hrvatske ponovno dokazao kao kulturno odredište Hrvatske i europski centar za moderne i alternativne pokrete u umjetnosti. Pa je tako, čak i u ova recesijska vremena, preko 60.000 građana uživalo u raznim kulturnim događanjima, od samog otvorenja nove sezone koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, koja je bila dupkom puna i u kojoj su ljubitelji opere uživali u subotu, odnosno nedjelju, u glazbenim izvedbama »Aide« i »Tosce« u sklopu Metropolitana u Lisinskom. Nešto žešće bilo je kilometar dalje u klubu Tvornica, gdje je Jura Stublić već tradicionalno svoje fanove podsjetio na kultni novi val i hitove svoje grupe »Film«. 

Premda je teško pobrojiti sve što se tih dana Zagrepčanima nudilo, valja spomenuti i 7. po redu Zagreb Film Festival,  koji je svečano zatvoren u subotu i u kojem je u tjedan dana, koliko je trajao, u 90 prikazanih filmova u šest kino dvorana i 160 projekcija uživalo oko 35 tisuća građana. I kazalište Gavella tog je vikenda bilo popunjeno do posljednjeg mjesta, a ukupno je to kazalište u sklopu Gavellinih večeri posjetilo oko 700 građana. Tome treba dodati i podatak da su rock and roll fanovi ovog ljeta uživali u obilju sjajnih koncerata, da je jazz u punom zamahu, nižu se festivali za festivalom, sve jedan bolji i spektakularniji od drugog, da je na terenu klasike ovog ljeta više od deset tisuća ljudi također hrlilo u Arenu na koncert Londonskog simfonijskog orkestra i maestra Valerija Gergijeva te glazbu Rahmanjinova i Prokofjeva. Amsterdamski Concertgebouw orkestar i dirigent Daniel Harding osvojili su nedavno bez problema Malu dvoranu Doma sportova s djelima Janačeka i Mahlera. Čim je Vatroslav Lisinski nakon sanacije ponovno otvorio svoja vrata Velika je dvorana tog hrama hrvatske glazbene scene tri večeri z redom bila puna na koncertima Sanktpeterbuške filharmonije, Zbora i orkestra Ruske kapele i Varšavske filharmonije. Kada bismo zbrojili svu publiku koja je sedam večeri hrlila u Hrvatski glazbeni zavod na sjajne koncerte Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe, dobili bismo također fascinantnu brojku, osobito kada je riječ o pomalo elitističkoj disciplini kao što je komorno muziciranje. Pri tome neću niti spominjati maksimirski stadion kojeg su ljetos dva puta za redom popunili U2, da je Beyonce također napunila Arenu kao i Tony Cetinski, da Hladnom pivu nikada nije išlo bolje, da nam dolaze Massive Attack, Ramazzoti, i tako dalje i tako bliže. 

Dakako da mi nije namjera sve ove pobrojane koncerte međusobno konfrontirati, želim samo naglasiti činjenicu demokratičnosti hrvatske glazbene scene u kojoj svatko konzumira ono što želi, a što bi trebala biti normalna pojava svake demokratske države.  

Pripremajući se za ovaj tekst otišao sam na koncert Halida Bešlića i osobno svjedočio grotlu emocija i sjaju u očima mnogobrojne publike svih generacija, vidio sam istu onu istinsku radost koju sam nebrojeno puta doživio na koncertima Parnog valjka, Hladnog piva, U2, Majki i ostalim perjanicama rock’n’rolla ili, primjerice, koncerta Belcanta na zagrebačkom Bundeku, gdje je operskim divama Sandri Bagarić i Martini Tomčić oduševljeno pljeskalo preko 10 tisuća ljudi. Dakle, nameće se zaključak da svi oni koji ne vole narodnu glazbu (u koje spada i autor ovog teksta), ili bilo koji glazbeni žanr koji nije po njihovom ukusu, nemaju nikakvo moralno, a niti bilo koje drugo pravo braniti njenim ljubiteljima da je slušaju i u njoj istinski uživaju. Povijest je pokazala da je politička (i kulturna) elita Hrvatske koja je to pokušala u devedesetim godinama prošlog stoljeća, pa i kasnije, trčala unaprijed izgubljenu utrku.

Koncerti Halida Bešlića pokazali su sav pluralizam hrvatske glazbene scene i činjenicu da u demokratskoj Hrvatskoj osim tržišta političkih ideja postoji i tržište glazbenih ideja, a ta činjenica doista raduje, jer ona treba krasiti svaku demokratsku zemlju, pa tako i Hrvatsku.