Arhiv tekstova

Prema najavama iz samog vrha Vlade Srbije agrarni bi proračun u 2010. uistinu mogao biti veći nego ove i ranijih godina. Ništa još, naravno, nije sigurno, no ovoga su puta očekivanja poljoprivrednika i predstavnika njihovih udruga nešto optimističnija od dosadašnjih i vjeruje se kako će državni novac namijenjen poljoprivredi iduće godine biti veći od sadašnjih 2,2 posto ukupnog državnog proračuna, odnosno iznad 17 milijardi dinara.

S umjereno pozitivnim gledanjem na povećanje proračuna za poljoprivredu govori i predsjedavajući Asocijacije poljoprivrednika Vojvodine Miroslav Kiš, koji je, sa suradnicima, o toj temi prije nekoliko dana službeno razgovarao s premijerom Mirkom Cvetkovićem u njegovom kabinetu u Beogradu. 

 

Zahtjevi veliki, optimizam umjeren

 

»Ono što djeluje ohrabrujuće, već je i sama činjenica da nas je premijer primio, i to drugi put u manje od pola godine, jer to ranije nije bila praksa«, kaže Miroslav Kiš opisujući beogradski sastanak održan koncem listopada. »Sama činjenica da nas je premijer primio i razgovarao s nama pokazuje kako ljudi u Vladi uviđaju da nešto nije u redu u poljoprivredi i da je potrebno stvari mijenjati. Uz to, mi smo premijeru Cvetkoviću i ministru poljoprivrede Saši Draginu, koji je također sudjelovao u razgovoru, rekli kako je bolje da mi, kao predstavnici udruga i Vlade, razgovaramo prije nego što problem iskrsne, nego da na razgovore dolazimo poslije blokada cesta. Jer, i mi i oni imamo iskustva iz 2003. i 2007. godine, znamo kako izgledaju blokade cesta. Nije naša osnovna djelatnost da se bavimo blokadom cesta, niti se želimo time baviti, nego želimo razgovarati i taj se razgovor, evo, odvija. A, zašto razgovor izravno s premijerom? Pa, pokazalo se kako nije dovoljan razgovor s predstavnicima resornog ministarstva, jer tamo nam govore kako nas razumiju, ali da nemaju dovoljno ovlasti.« 

Kiš navodi kako im je premijer rekao da u vrijeme planiranja državnog proračuna za 2010. godinu sva ministarstva traže maksimum. Svatko u svojoj domeni hoće uraditi što više, a jasno je da nema novca za maksimalističke zahtjeve svih resora. Ipak, neki je dan pokrajinski tajnik za poljoprivredu Daniel Petrović izjavio kako očekuje da dio proračuna namijenjen za poljoprivredu u idućoj godini bude 40 milijardi dinara, odnosno ne manje od 5 posto ukupnog državnog proračuna. Udruge poljoprivrednika traže da taj iznos bude 6 posto. Izvršni tajnik Regionalne gospodarske komore Subotica Ivan Vojnić Tunić izjavio je ovih dana da bi agrarni proračun trebao biti čak 10 posto, odnosno 60 milijardi dinara, 3,3 puta veći nego do sada.

»U 2009. godini dio proračuna namijenjen potrebama poljoprivrede i poljoprivrednika iznosio je 17 milijardi dinara i to je tih 2,2 posto ukupnog državnog proračuna«, objašnjava Miroslav Kiš. »Ministarstvo poljoprivrede sada za iduću godinu traži 30 milijardi dinara, što je skoro dva puta više. Osim toga, Ministarstvo ima i svoje prihode, tako da bi to moglo biti još nekoliko milijardi preko toga. Premijeru smo objasnili što je ono što mi tražimo, a on je rekao da će uraditi sve što je u njegovoj moći, potvrdio je da je naš zahtjev opravdan i realan. To u meni budi optimizam, nadu da će agrarni proračun biti nešto veći, a čim je veći bit će bolje i za poljoprivrednike. Naravno da je i to malo u odnosu na zemlje u okruženju, ali, nažalost, mi moramo znati gdje živimo, u kakvoj je situaciji ova zemlja i moramo biti realni. No, od povećanja iznosa novca za poljoprivredu nećemo odustati, jer to je jedinstveni stav svih predstavnika poljoprivrednih udruga u Vojvodini, pa i u Srbiji u cijelosti.« 

 

Ispunjeno obećanje

 

Od 17 milijardi dinara ovogodišnjeg agrarnog proračuna, odnosno 2,2 posto ukupnog državnog proračuna, 12 milijardi je otišlo na izravna davanja, to je onih 12.000 dinara po hektaru poljoprivrednim gazdinstvima, kao potpora za kupovinu repromaterijala za ovogodišnju sjetvu. A, 2,2 posto je otprilike polovica prosjeka državnog proračuna u prethodnih pet sezona. Godine 2003. proračunski iznos za poljoprivredu bio je 5 posto.

»S jedne strane, svih ovih godina imali smo smanjivanje agrarnog proračuna u postotcima, a s druge strane imali smo stalno poskupljivanje sjetve«, kaže Miroslav Kiš. »Inputi su sada dvostruko skuplji nego ranije, a kad je stigao ovogodišnji urod, poljoprivrednici su doživjeli da su cijene njihovih proizvoda prepolovljene. Tako smo se našli u situaciji da su ljudi u velikom minusu. Čak ni oni koji su dobili sva poticajna sredstva nisu sigurni da mogu izvesti pozitivnu matematiku.« 

O tome kako bi se uvećani agrarni proračun konkretno raspodjeljivao predstavnici poljoprivrednih udruga u razgovoru s premijerom nisu definirali. U svakom slučaju, neophodno je pokrenuti investicije koje su gotovo potpuno zaustavljene, a to su prije svega obnova mehanizacije i povećanje mogućnosti skladištenja, čime se postiže konkurentnost na tržištu.

»Svaka grana naše poljoprivrede jako je unazađena, bilo da je riječ o stočarstvu, mljekarstvu, povrtlarstvu, voćarstvu, ratarstvu, pčelarstvu ili bilo čemu drugom«, kategoričan je Kiš. »Nismo ulazili u to kako će pojedine stavke tog proračuna izgledati, najvažnije je da prije svega on bude u postotcima i u masi veći, a kad bude veći, onda će biti i više smisla razgovarati o njegovom konkretiziranju. To je sljedeće o čemu ćemo razgovarati, i to već idućeg mjeseca, kada budemo znali koliki će biti proračun.«

Povjerenje u povoljan ishod pojačava i prethodno ispunjeno obećanje premijera Cvetkovića i ministra poljoprivrede Dragina dano proljetos istim predstavnicima vojvođanskih poljoprivrednika. Tada su, naime, Miroslav Kiš i suradnici također bili kod premijera Cvetkovića tražeći da država isplati poticaje zaostale iz 2008. godine, kao i one za 2009. To im je obećano i najveći dio obećanja ispunjen je vrlo brzo, već do rujna. Onaj tko je dobio poticajna sredstva, sam najbolje zna koliko mu je to značilo, tvrde predstavnici poljoprivrednika.

Za razliku od ranijih godina, kada su poljoprivrednici djelovali samostalno i razjedinjeno, udruživanjem u Asocijaciju poljoprivrednika Vojvodine očito je napravljen napredak i zahtjevi udruga, koji su uvijek bili isti ili vrlo slični, sada se mogu zajednički i prezentirati.

 

Reforme u glavama

 

Kao korisnu novinu Kiš ističe i osnivanje Uprave za agrarna plaćanja, koja će od prvog dana iduće godine pomoći da poljoprivrednici lakše zadovolje uvjete za dobivanje kredita, i to tako što ti uvjeti više neće biti u ovlasti triju različitih ministarstava – financija, socijalne politike i poljoprivrede – kako je to do sada bilo, nego samo u ovlasti jednog.

A, što treba učiniti da bi poljoprivreda Vojvodine i Srbije postala konkurentna u široj regiji? Prije svega, provesti korjenite reforme, ali ne samo državne politike prema poljoprivredi, nego i reforme u glavama samih proizvođača.

»Kod nas se ne može puno toga uraditi na brzinu, jer iscrpljivanje poljoprivrede ovdje  traje jako dugo«, objašnjava Kiš. »Jednim potezom ovdje nitko ništa ne može uraditi. Treba puno novca i puno vremena da se stvore uvjeti konkurentnosti, da se izgradi infrastruktura, da se ljudi educiraju, da vide što se vani traži, pa da odluče to i proizvoditi. Eto, iza nas je nova sjetva, a opet ne znamo kome smo sijali i kakve će biti kvalitete taj naš rod. A kad dođe žetva, kad dođe vrijeme da prodajemo naše žito, najviše će biti onih koji će reći kako naša roba nije dobra, da nema energiju. Kad ga prodajemo ono ne valja, a kad sijemo onda o tome nitko ne razmišlja. I pokraj toliko stručnjaka i toliko mjerodavnih, mi danas jedino za žito ne znamo cijenu, iako svi kažu kako je najvažniji kruh naš svagdašnji. I onda se vrtimo u krug, nakon žetve nemamo kome prodati, država ne kupuje, a budući da nemamo skladišne prostore ljudi su prinuđeni dati pošto-poto.«

Većina poljoprivrednika složit će se s konstatacijom Miroslava Kiša da je privatizacija poljoprivrednih kombinata u Srbiji urađena veoma loše, vjerojatno najgore u regiji.

»Kod nas je privatizacija urađena nakazno, poljoprivredni proizvođači su ostali izvan privatizacije, a ne kao, recimo, u Sloveniji i nekim drugim državama, gdje su oni i suvlasnici u prerađivačkoj industriji. Kod nas je toliko stvari prevrnuto naopako, ali unazad se više ništa ne može popraviti. Moguća su samo veća izdvajanja države, edukacija proizvođača i da ljudi shvate ono što je nepopularno, a to je da onaj tko ima 1 ili 2 hektara ne može proizvoditi pšenicu ili kukuruz, nego treba prijeći na intenzivniju proizvodnju, a to su povrće, voće ili vinogradarstvo. Za to država i daje poticaje. Mi i danas imamo puno onih koji imaju malu površinu zemlje, 2-3 ili 5 hektara, a i oni hoće sijati pšenicu jer su tako navikli i to im je tradicija. I oni hoće obnavljati mehanizaciju, a to tako neće ići. Što prije ljudi to shvate, to će im biti lakše.«