Arhiv tekstova

Zdenka Samaržiju, profesora povijesti, publicista, novinara, urednika, pisca udžbenika i, evo najnovije, TV scenarista, javnost hrvatske zajednice u Vojvodini dobro poznaje. Istraživanjem događaja i povijesnih ličnosti vezanih uz višestoljetni život Hrvata u Bačkoj, Srijemu i Slavoniji bavio se dugo, ali je novi zamah tom profesionalnom angažmanu dalo njegovo čvršće vezivanje za pojedine institucije ovdašnje hrvatske zajednice, prije svega za Hrvatsku riječ, gdje je nekoliko godina uređivao i objavljivao tekstove iz područja povijesti. Osim u jedinom tjedniku na hrvatskom jeziku u Srbiji, Samaržija je objavljivao i u Klasju naših ravni i somborskom Miroljubu, a zapažene tekstove objelodanio je i u Herodotu, listu nastavnika povijesti Srbije te E-novinama, internetskom portalu kojeg vodi beogradski novinar Petar Luković. 

Uz novinarski i spisateljski angažman, Zdenko Samaržija je uvijek na raspolaganju Hrvatima s ove strane Dunava u svim prigodama, bilo da je u pitanju organiziranje promocije autora iz Vojvodine u Hrvatskoj, bilo da je riječ o predavanjima za nastavnike koji rade u hrvatskim odjelima ili za mlade koji uvježbavaju vještine javnog govora ili vođenja institucija. 

Povod za razgovor s ovim, kako to sam voli reći, slavonskim prijateljem bačkih i srijemskih Hrvata, jesu emisije koje se već neko vrijeme emitiraju na Hrvatskoj televiziji, a čiji je Zdenko Samaržija suradnik na scenariju. Emisije su dio šireg serijala koji se prikazuje na hrvatskoj javnoj televiziji, a prva emisija nosila je naziv Srednjovjekovne utvrde na Dunavu.

 

HR: Nije vas dugo bilo u medijskom prostoru vojvođanskih Hrvata. Niste dugo bili u Vojvodini, u Subotici. I onda ste nas ugodno iznenadili zanimljivim televizijskim emisijama. Što se događa s vama?

Drago mi je što me, barem neki, nisu zaboravili. Postoje sjajna razdoblja na poslovnom i privatnom polju, a neka životna razdoblja je najbolje zaboraviti. Na privatnom polju, hvala na pitanju, protekle bih dvije godine zaboravio. Za razliku od poslovne grane. Izgled emisijama koje su dio serijala o slavonsko-baranjsko-srijemskom srednjovjekovlju, te emisijama o industrijskoj arhitekturi, ali i emisijama o zaslužnim bunjevačkim i šokačkim Hrvatima te inim stanovnicima Slavonije, Baranje i Srijema, dali su prije svega glavna urednica Znanstvenoga programa HRT-a Edda Dubravec i filmski redatelj Luka Marotti, ali i ostali dio snimateljske ekipe. Zajedno smo oblijetali gustiše, penjali se na bregove, spuštali u opkope, snimali i smrzavali se iz čikla po Dunavu i verali se po skelama. Dakako, to je tek dio posla. Obol je dao glazbeni urednik, a konačni izgled dali su zaduženi za montažu. I, naravno, Tomislav Martinović, koji je zajedno sa mnom izradio animacije utvrda na Dunavu, koje su, zapravo, najupečatljiviji dio emisije.

HR: Znali smo da ste profesor povijesti, ali nismo znali da se posebice bavite srednjim vijekom u Slavoniji.

I u Baranji i Srijemu, a bogme i u Bačkoj i to već četvrtinu stoljeća – upravo sam u pregovorima s novosadskim konzervatorima da se, uz alimentaciju Europske Unije, uključim u istraživanja srednjovjekovnoga Bača. Područje moga istraživačkoga interesa je kulturni prostor Hrvata u Podunavlju u razdoblju feudalizma, srednjovjekovnoga, osmanlijskog i habsburškog, svejedno. Sve do početka 15. stoljeća, dakako od seobe naroda, Bačka, Baranja, Srijem i Slavonija bili su, uz ostale hrvatske zemlje, područja društvenoga razvoja Hrvata – drugih nacionalnih zajednica ovdje nije bilo, dakako ne u većem broju. Uz nešto Mađara, koji su živjeli u svega desetak sela, i kapilarno i planski doseljenih Nijemaca (u Štitar dolaze Sasi, kao i na Frušku goru pokraj Slankamena, a nazivi naselja Nemetin i Nijemci svjedoče o podrijetlu stanovnika tih naselja) u nekoliko sela i gradova, na ovom se području razvija civilizacija srednjovjekovnih Hrvata, osebujna, drugačija od Hrvata na obali Jadranskoga mora ili bosanskih Hrvata, i koja nam je ostavila bogato kulturno naslijeđe. Na graditeljskom polju ovdje je niklo približno tri stotine romaničkih i gotičkih crkava te stotinjak utvrda.

HR: I onda su došli Turci i spalili sve crkve i uništili utvrde? 

Turci nisu spalili ništa, niti su rušili išta bez prijeke potrebe. Ako je neka crkva stradala u ratnim operacijama koje će završiti osmanlijskim zaposjedanjem srednjega Podunavlja, ona je izgorjela zbog zalutalog projektila ili samovoljnog postupka nekog osmanlijskoga vojnika. Ako se složimo s tezom, koja se provlači kroz hrvatsku historiografsku literaturu, da su Turci trkači i palikuće, koji patološki mrze sve što podsjeća na kršćanstvo, osobito rimsko kršćanstvo, kako objasniti da su umalo sve zidane srednjovjekovne crkve u Slavoniji, Baranji, Bačkoj i Srijemu preživjele 150 godina osmanlijske vladavine? Devastacija srednjovjekovnih crkava uslijedila je u 18. stoljeću, osobito za vrijeme pozne vladavine Marije Terezije i reformi Josipa II. Umalo za svaku crkvu imamo podatke kada je srušena i gdje je ugrađen građevni materijal prikupljen s nje. Daleko od toga da su Turci bili nositelji miroljubive koegzistencije ili da su propovijedali pacifizam, nešto poput Dalaj Lame, no optuživati Osmanlije za devastaciju kršćanskih vjerskih objekata je, u najmanju ruku, netočno. 

HR: Je li to neki nov pogled na prošlost Podunavlja?

Nije problem što je to nov pogled, ako je uopće nov. Problem je što većina javnih djelatnika gleda na prošlost ovoga područja starim očima. Zbog njih se ovdje ne živi zajedno. Ne razvijaju se u istim uvjetima društveni odnosi svih narodnih zajednica – postoje povlašteni, jednakiji i važniji. Mi, zapravo, ne živimo zajedno, niti jedni pokraj drugih, što bi se u neku ruku moglo i tolerirati, jer život različitih društvenih skupina na jednom području bez nekih većih interakcija ima povijesno utemeljenje. Mi živimo jedni protiv drugih. Predatorski mentalitet podgrijavan sumanutim ambicijama nastalih na mitološkoj slici prošlosti vlastitoga naroda uzrok je većine zala koja nam se događaju. 

HR: Jesu li povjesničari krivi za nešto?

Jesu. Povijest nije kriva, krivi su povjesničari, premda ne treba naglašavati značenje nastave povijesti i početi hajku na učitelje. Danas sva djeca u školama uče o razmnožavanju homo sapiensa i upoznata su sa sredstvima za sprečavanje začeća, a broj abortusa vrtoglavo raste. Treba li zbog toga linčovati učitelje biologije? 

HR: Jesu li onda neki povjesničari krivi?

Jesu. Mnogi hrvatski i srpski povjesničari nisu dorasli istraživanjima. Ili su metodološki inferiorni ili ih tema nadjača. Ili su njihove namjere tendenciozne. Dakle, ili neće (biti moralni), ili ne znaju (istraživati), ili ne mogu (nisu emotivno zrele osobe). Ili, najčešće, sve to zajedno. A takve je lako prepoznati – stupanj njihove duhovnosti obilježio je sva njihova (ne)djela i uzrokovao posljedice koje svi kusamo. 

HR: Hm… Da se vratimo mi u naše uže okvire. Kakvi su vam planovi za dolazeće razdoblje? Hoćete li ponovno pisati za hrvatske medije u Vojvodini?

Ako me urednici medija pozovu, odmah. Završavam slikovnicu o životu u slavonskim i srijemskim srednjovjekovnim utvrdama, a pri dovršetku je i monografija o srednjovjekovnim baranjskim, slavonskim i srijemskim crkvama i utvrdama. Nešto poput light i hot verzije iste priče. Slikovnica je pripremljena da bude edukativna i nadam se da će potaknuti male glavice na maštanje, ali da im u srce usadi svijest o potrebi očuvanja i istraživanja kulturne baštine. Monografija je informativna, jer osim strukturalne analize arhitektonskih oblika srednjovjekovnih crkava i utvrda donosi i pregledni i detaljni vodič za šetače po srednjovjekovnim objektima. Za nekoliko tjedana trebamo poslati u tisak monografiju o Nogometnom klubu Seljak iz Koške, moga sela, koju je napisao moj otac, a ja uredio. Završio sam monografiju o ekohistoriji Slavonije, a nadam se da ću ubrzo ukoričiti studiju koja se sada radno zove Geografija Morovića. I dalje radim scenarije za HRT, istražujem u arhivima za potrebe konzervatorskih elaborata… 

HR: Ekohistorija? Što je to? A Geografija Morovića?

Ekohistorija Slavonije je zapravo priča o povijesti uzgoja bilja i životinja te načinima kako su stanovnici Slavonije, Baranje i Srijema dolazili do hrane prije upotrebe suvremenih agrotehničkih sredstava. Kako su sustavi prikupljanja namirnica utjecali na izgradnju društvenih sustava, koji su dominirali srednjim Podunavljem. 

Plemićka obitelj Gut-Keleda preselila se iz Švapske u Ugarsku, pa odande u 13. stoljeću u Srijem. Središte im je bilo na ušću Spačve u Bosut, u Moroviću. U 13. stoljeću ovladali su većim dijelom toka Bosuta. U 14. umalo cijelom Fruškom gorom, a koncem stoljeća izbili su na Dunav i sagradili utvrdu i samostan u Šarengradu. U 15. stoljeću nastavili su napredovati na društvenoj  ljestvici i zagospodarili su cijelom Mačvom, sjevernom Bosnom, dobili desetke vlastelinstava u današnjoj Mađarskoj i Rumunjskoj te središte svoga posjeda premjestili u Valpovo. Usko gledano, gospodarili su obalama Spačve, Sudve, Bosuta, dijelom Save i Drine, dijelom Dunava, Vučice, Karašice i Drave. Da dalje ne nabrajam. Poduzeli su nekoliko opsežnih hidroloških zahvata, sagradili ili obnovili sijaset crkvi, samostana i utvrda. Bili su među najmoćnijim i najbogatijim obiteljima srednjovjekovne Europe. Red je da se monografski obradi povijest graditeljstva i političke moći ove srijemske plemićke obitelji. 

HR: Može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja?

Naravno. 

HR: Pa i na polju kulture?

Pa i na polju kulture, dakako. Kultura je skupa – nekultura je skuplja. Europska Unija potpomaže samo kvalitetne projekte, a bez sustavnih istraživanja nemoguće je napraviti kvalitetan projekt. Ista je situacija s knjigom, povijesnim knjigama koje prezentiraju život u nekim prošlim vremenima. Ako koristite suvremene metode na relevantnoj arhivskoj građi, i pritom ste stilski obilježili vlastiti tekst i dobro ga prezentirali, uspjeh na tržištu vam je zajamčen.