Arhiv tekstova

Prethodnik avangardističkih pojava i tendencija, koje će se kasnije pojaviti, a tek potom zahvatiti mnoge europske književnosti, Janko Polić rođen je 17. studenoga 1886. u Pećinama pokraj Sušaka. Ovaj pjesnik, dramatičar, novelist i romanopisac svome je prezimenu, prema biblijskome Kamu kojega je otac Noa prokleo, dodao pridjev Kamov kojim kao da je prorekao svoju književnu sudbinu. Vidio je sebe kao prokletnika u književnosti moderne koja njeguje kult sklada i rafinirane ljepote. Bio je rušitelj građanskog društva, radikalni protivnik sveukupne književne tradicije, posebice modernističkog ideala sklada.

Potječe iz brojne i imućne trgovačke obitelji. Gimnaziju pohađao u Rijeci i Senju, ali je izbačen zbog neposluha. Školovanje je nakratko nastavio 1902. u Zagrebu, kamo se obitelj preselila. Kao sudionik proturežimskoga pokreta 1903. tri je mjeseca proveo u zatvoru. S glumačkom je družinom 1904. putovao po Dalmaciji i Crnoj Gori, potom se, nesigurne egzistencije, bavio različitim poslovima, pokušavajući primjerice po Lici prodavati šivaće strojeve »Singer«. U kratkome razdoblju umiru mu roditelji, dvije sestre i brat, a i sam je, nakon upale pluća, bio ozbiljno narušena zdravlja. Preko Italije, gdje je često boravio, u proljeće 1909. odlazi u Španjolsku. Ondje umire u bolnici Santa Cruz u Barceloni 1910. godine.

Kamov se prvo javio u novinama »Pokret« dopisima iz Italije. Gotovo istodobno(1907.) u vlastitoj je nakladi objavio sve četiri knjige što su mu izišle za života: zbirke pjesama »Psovka« i »Ištipana hartija« te drame »Tragedija mozgova« i »Na rođenoj grudi«. Pisati je počeo mnogo ranije, svoje je četiri knjige »napisao i spremio za tisak za nepune dvije godine« (N. Polić), a čini se da je već 1905. zamislio »Psovku«. Posmrtno su izišle dvije njegove knjige, 1914. »Ćaskanja« te 1938. »Novele i eseji«, pa je pravi raspon toga opusa postao razvidan tek 1950-ih u sabranim djelima, kada je prvi put objavljen i roman »Isušena kaljuža«. Nakon »Samostanskih dana« (»Orgije monaha« i »Djevica«, nastalih 1907.), 1908. piše »Čovječanstvo«, a posljednje mu je dramsko djelo »Mamino srce« (1910). U istome razdoblju, u posljednjim dvjema godinama života, stvara i svoje zrele novele, od kojih su sačuvane tri: »Žalost«, »Bitanga« i »Sloboda«. 

Prerano dozreo, Kamov se drži kontroverznom pojavom hrvatske književnosti, izdankom »prokletoga pjesnika« jer su publiciranje njegovih djela nerijetko pratili skandali i zabrane, a drame su proglašavane neizvodivima. Izazovan i prkosan osporavatelj zatečenih društvenih i poetičkih vrijednosti, u poeziji je birao bizarne motive. Poezijom, prozom i dramom pobunio se protiv svih životnih normi zasnovanih na kršćanskim vrijednostima europske civilizacije rugajući se stožernim simbolima i tekstovima katoličke kulture i civilizacije. Njegova djela, puna ironije i sarkazma, kletve i razaranja, otvorenim antiestetizmom, djeluju neskladno i sirovo. Pjesništvo mu je iznimno po odbojnosti spram sklada i ljepote te po drastičnoj izravnosti i namjernoj neuglađenosti, kojima odudara od dominantnih artističkih poetičkih težnja hrvatske moderne.

Opetovano se, u poeziji i u prozi, dotiče niza tabu-tema, poput: spolnosti, bolesti, ludila, zločina i smrti. Erotizam uzvisuje kao pokretačku silu koja podriva društveno licemjerje, srodnu pjesničkoj i književničkoj stvaralačkoj i osloboditeljskoj energiji. Evokator je sumraka i patologije, tjeskobe, bezizlaznosti, očaja, ekstremnih duševnih i tjelesnih stanja, što osobito izbija u njegovim lakrdijama, koje vrve neočekivanim i paradoksalnim obratima, apsurdnim situacijama obojenim satiričnim prizvucima. Kamov kao da je pisao budućima jer je u svojim djelima predvidio senzibilitet kasnijih naraštaja. Ovaj najradikalniji hrvatski modernist u naše je dane postao kultnim piscem hrvatske književnosti.