Arhiv tekstova

 

Prošla je svetkovina sviju Svetih i dan mrtvih. Pohodili smo grobove svojih najdražih. U duši su nam se budile uspomene, sjećanja i prikazali smo molitve za njihov pokoj. Vjerojatno je po koja poruka iz njihove prošlosti dodirnula našu sadašnjost i poželjeli smo u nekim stvarima biti kao oni. Sada se šećem grobljem. Stigao je prvi mraz. Cvijeće je uvenulo, a svijeće se pogasile. Predstoji veliko čišćenje groblja. Sav taj uložen trud, pa i novac, proći će kao što sve prolazi. Konačno, uvijek i u svemu ostaje samo čovjek. Čovjek koji danas živi i sada je njegov čas. Gledajući natpise uklesane u kamenu, polako se primjećuje dekadenca duhovnih vrijednosti. Prije par godina je dr. Geza Cekuš izdao jednu knjigu o natpisima u tzv. Bajskom groblju u Subotici. 

 

Svetinja

 

Tijekom njegova istraživanja (više od deset godina) već se je pokazalo da su raniji natpisi bili puni poruke zahvalnosti, poštovanja i ljubavi. Velika većina poruka s grobnih natpisa odavali su nadu u život vječni i tješili nas žive svojom vjerom i svjedočanstvom sa grobnoga natpisa. Što više vrijeme odmiče, natpisi su sve pesimističkiji, beznadni i pomalo očajni. Nije teško zaključiti da je pad jedne civilizacije koja je bila snažno duhovna i vjernička prolazi. Ono što me još više zabrinjava jest činjenica da je sve manje natpisa koji svjedoče o nekome tko je u ovoj zajednici značio nešto i zadužio zajednicu da bi mu se barem na taj način odužili. Ako bi netko na grob zaslužnog sugrađanina i pokušao postaviti bistu, trajno je u strahu kada će netko doći i tu bistu odnijeti ili bakarna slova poskidati s grobnice i unovčiti. Nije samo silazna linija duhovnih vrednota nego je još više uzlazna linija obeščašćivanja takve svetinje koja je u svim civilizacijama do sada bila mjesto posebnoga štovanja i pijeteta. Je li stvarno istina da je ova civilizacija nagovještaj nadolazeće civilizacije smrti, gdje više nije svetinja ni živ ni mrtav čovjek. Bojim se da jeste. 

Ono što je ovaj čas još predmet razmišljanja je naslov ove meditacije. Naime, susrećemo na ulici, pa i na vratima groblja, ljude koji žive, a »prešli su« prošlost. Radi se o zaslužnim sugrađanima koji su bez svake sumnje za ovaj narod ili ovaj grad učinili velika djela. Svojim radom, stavovima, pa i borbenošću, sačuvali su ovaj grad od mnogih opasnosti. Pokušali su objedinjavati, složiti, pomoći. Jasno da se u društvu puno toga mijenja i nastala je poslovica »Nitko nije nezamjenjiv«. I to je istina. Ali ostaje pitanje smije li se toga »nezamjenjivoga« još u životu brisati kao da nije živ. Osudama, optužbama i klevetom oblatiti djelo koje je ugrađeno u povijest, od koje i sada živimo, ali nositelja toga trenutka zaboravljamo. Tako se događa da ovim gradom hodaju ljudi koji su u svoje vrijeme iskreno, više-manje vrlo časno, svakako zauzeto radili za opće dobro.  Danas? ... Čini mi se da je ta opasnost pokapanja »živih mrtvaca« najopasniji proces rušenja civilizacije. Ako je netko sišao s »hijerarhijske« ljestvice, ne znači da je postao bezvrijedan i suvišan član zajednice. Zašto nakon »silaska« podići svaku moguću optužbu, prigovor, ogovor i osudu? Da je i bilo kakvih nepravilnosti, nije li trebalo tada reći ili sada praštati? Svaki prekid i tvrdnja da povijest počinje od mene je kriva. Kontinuitet vrednota se prenosi i trajnim vrednovanjem vrednota ostaje. Ako se jučerašnja vrednota danas proglašava pogreškom ili manom, gdje je kontinuitet dobra? Živimo prebrzo da bi razmišljali o životu i stoga nam je puno lakše prethodnika proglasiti mrtvim, pokopati ga za života bez ikakve obaveze da na njega više računamo i tako pokapamo i mnoga djela, mnoge vrednote i postajemo sve siromašniji jer kako narod kaže »Prodajemo i križ očev«. 

 

Koliko savjest košta?

 

Ne pratim tako često televiziju, ali su me upozorili na emisiju tzv. »Trenutak istine«. Pogledao sam samo jednu epizodu. Ne čudim se što su u nekim zemljama biskupi zabranili vjernicima gledati tu emisiju pod prijetnjom ekskomunikacije. Savjest je područje koje je privilegirano samo za Boga. To je najdublje svetište čovjeka. Lakomost suvremenom čovjeka dovela ga je na tako nisku razinu da i svoju savjest prodaje za novac. Ne izbjegava sjesti pred kamere, uključiti poligraf koji će »tobože« otkriti istinitost njegovih riječi i platiti za njegovo  priznanje. Pitanja su redovito duboko delikatna i zadiru u najintimniju čovjekovu nutrinu. Dok se mi borimo za slobodu savjesti u zatvorima i protiv prisluškivanja telefonima, propagira se emisija u kojoj se čovjek skida do gola ne samo u tijelu nego više u duši pred ženom, djecom, rodbinom i kamerama. Samo za možebitnu nagradu od petsto tisuća dinara. Zar uistinu najsvetija osobnost – savjest – samo toliko košta? A sablazan? A uništavanje dječje duše, razor obitelji, uistinu ništa ne košta? Kako tužna slika. 

Nakon ova tri odlomka ipak želim biti dosljedan svom kršćanskom uvjerenju i vjerovati da je Bog svemoguć i da je Milosrdan Otac. Ako obasjamo jakim svjetlom božanske istine, sve ove sjene, tad ćemo shvatiti da trebamo raditi drugačije. Poštivati svoju savjest, poštivati tuđa dobra djela, nadasve i iznad svega cijeniti čovjeka jer jedni bez drugih ne možemo postati ljudi koji navješćuju civilizaciju ljubavi protiv nastupajuće civilizacije smrti. Savjest se ne prodaje za novac.