Arhiv tekstova

Pokraj sjedelačko-zemljoradničkog života, trgovina – razmjena viška robe smatra se drugim važnim činiteljem u procesu nastanka gradova. Često je mjesto trgovanja, ali i susretanja i svetkovina, starije od samog naselja. Prilikom »kristijanizacije« poganskih Ugara, kralj sv. István I. je zakonom odredio da dan za sajam bude nedjelja, zato se taj dan na mađarskom jeziku zove vašar-dan (sajamski dan, vásárnap). Istovremeno je odredio da svi stanovnici nedjeljom moraju odlaziti u crkvu. Iz ovog je pro-izašla logička prostorna koncepcija naselja: pokraj sajmišta se izgrađuje crkva. Ove dvije »građevine« u stoljećima koja slijede bit će stožeri oko kojih nastaju naselja, odnosno gradovi.

Osim nedjeljnih održavani su i godišnji sajmovi, obično na dan značajnog crkvenog praznika. Na ove sajmove su dolazili trgovci iz svih krajeva zemlje. Od XI. do XIII. stoljeća većina trgovaca su bili Arapi, koji su nazivani i Saracenima, Hismalorima, Kalizima i Židovima. U Bačkoj su postojala dva arapska trgovačka naselja, pokraj Dunava Apos (Apatin) i pokraj Tise Churlach (Čurog). S pravom držanja sajmova, posebno pravo je bilo ubiranje poreza za trgovinu na tržnici. Mjesto koje je imalo ovakav privilegij, znači vlastiti prihod, možemo slobodno smatrati gradom. U većim gradovima ustanovila se svakodnevna tržnica, npr. u XV. stoljeću Ilok.  

 

Pravilnici o tržnicama

 

Građani gradova, osim suca-gradonačelnika, birali su i suca za tržnice, danas ih nazivamo inspektorima. U većim gradovima bilo je više »inspektora«, zavisno o robi. Jedan od najstarijih sačuvanih zakona-pravilnika o tržnicama je budimski, koji je nastao krajem XIII. stoljeća. On pruža vrlo interesantan uvid u to čime se trgovalo, osim toga posredno možemo vidjeti što se proizvodilo, prije svega u poljoprivredi. 

Ovom prigodom govorit ćemo samo o namirnicama. U ovom pravilniku prvi put se pojavljuju prodavači na tržnici, tzv. nakupci, piljari (mađ. kofa) za zeleniš, koji prodaju tuđe proizvode. Oni su na stalnim mjestima prodavali sušeni grašak, grah, sočivo, ječam, kudeljino sjeme, mak, kašu (zdrobljeno sjemenje) napravljenu od ječma, zobi i anisa, zatim proso, luk vlasac, sušeni češnjak itd. Prodavači voća su na svojim pultovima imali: jabuke, kruške, trešnje, višnje, šumske jagode, lješnjake, bostan, tikve, bademe, drenjine, šljive, trnjine, breskve, zelene orahe, a zimi i borovnice i sušeno voće. Nakupci su za mlječne proizvode nudili razne tvrde i mekane sireve, maslac, vrhnje, mlijeko, surutku, slatko vrhnje, jaja i slično. Pokraj piljara za zeleniš, bile su i piljarice za svježi i kiseli kupus. 

Promet životnim namirnicama redovito je kontroliran, naročito mesnice, koje su dnevno pregledavane jesu li pripremile dovoljno mesa »da sirotinja ne bi bila uskraćena«. Kod mesa je kontrolirano je li ono čisto i svježe, mesari su bili dužni prodavati i svježu, odranu kožu životinja. Na nedjeljnim sajmovima moglo se prodavati i pušeno meso. Prodavaonice za divljač su nudile raznovrsno meso šumske i poljske divljači: jelensko, srneće, medvjeđe, od divlje svinje, zečje, meso fazana, divlje patke i raznih barskih ptica. Za nas danas zvuči kao kuriozitet, ali se nudilo meso od vjeverice i raznih ptica pjevica. Od pernatih životinja nudilo se meso od: kokoši, pilića, pataka i gusaka. Ribari su prodavali, osim domaćih vrsta riba, i velike količine haringe, i to vrlo jeftino. Ta roba je vjerojatno potjecala iz uvoza, kao i većina začina koji su uglavnom stizali s Istoka. Najčešće se prodavao šafran (skup začin za juhe) i papar, a prije prodaje pregled kvalitete ove robe bio je obvezan i nije se mogla prodavati u količinama manjim od deset funti (jedna funta oko 56 dkg), znači prodavalo se samo na veliko. 

Kao glavni začin koristio se papar, ali skoro u istoj mjeri se koristio đumbir, zatim su se prodavali klinčići, muškatni orah, muškatni cvijet, kopar i anis. Među začine su se računali i šećer (od meda), šećerno brašno, sol, ulje i ocat. Interesantan detalj je da se bijeli kruh morao prodavati isto s pulta. Rekli bismo skoro identična ponuda današnjoj, osim naravno krumpira, rajčice i paprike što je tada, u XIII. stoljeću, bilo još nepoznato u Europi. Naravno, trebamo uzeti u obzir da je Budim centar države, ali i na drugim tržnicama se našla slična roba. Primjerice, na futoškoj tržnici je tavernik kralja Ulasla II. 1495. godine za potrebe dvora kupio 300 kg smokava za 20 forinti, a šafran je kupljen za 60 forinti. Izgled tržnica je bio identičan u cijeloj Europi i nije mijenjan sve do današnjih dana, bar što se tiče naših prostora.

 

(U sljedećem broju: 

Putovanje u srednjem vijeku)