Arhiv tekstova

Premda se može reći kako politika nigdje na svijetu nije u dobrim odnosima s etikom, u našem društvu su stvari ipak malo drastičnije. Korupcija, zlouporaba položaja, pljačka javnih resursa, zbog godinama unazad degradirane zakonske, političke i moralne odgovornosti, u javnosti su postali gotovo poželjan obrazac ponašanja. Može li se sankcionirati određeno ponašanje koje možda jest »formalno« zakonito, ali istodobno nije etičko i moralno? 

Komitet pravnika za ljudska prava (Yucom) pokrenuo je akciju upravo u nastojanju da se javnost i društvo učine osjetljivijim glede zahtjeva za etičkom odgovornošću nositelja javnih dužnosti i javnih službenika. 

 

Etički kodeks

 

»Standardi javnog života su standardi koji su vezani uz društvene odnose i općedruštveni sustav određenog naroda. Oni su specifična grupa etičkih normi koja obuhvaća prvenstveno dužnosnike i nositelje javne vlasti. U tom smislu proces samoregulacije podrazumijeva da dio društvenih odnosa ne bude samo reguliran pravnim već i društvenim odnosom, znači etičkim normama. Etičke norme sve veću ulogu imaju u radu različitih društvenih skupina kao što su liječnici, odvjetnici, sveučilišni profesori ili mediji i novinari ili državni službenici. Pri tome treba znati kako je, primjerice, prije godinu dana od strane Visokog službeničkog vijeća donesen Etički kodeks državnih službenika, međutim, o tome se malo zna«, kaže dr. Dejan Milenković iz Yucoma.

U odredbama spomenutog Etičkog kodeksa između ostalog sadržane su odredbe koje reguliraju pitanja kao što su: prvenstvo zakona i javnog interesa nad privatnim, način obnašanja javne dužnosti, zabrana sukoba interesa, davanje podataka o imovinskom stanju, ograničenje obnašanja više dužnosti, nespojivost nadzornih funkcija, dužnost objavljivanja sukoba interesa, obveza borbe protiv korupcije, zabrana davanja i primanja mita i davanja darova, itd. Ovaj kodeks usvojila je većina lokalnih samouprava u Srbiji. Iskustva europskih zemlja koje također imaju etičke kodekse pokazuju kako je, bez obzira što taj akt ne prati klasičan sustav sankcija, on vrlo učinkovit u suzbijanju neetičkog, nemoralnog i na kraju kriminalnog ponašanja. Pokazalo se kako je sud javnosti mnogo veća kočnica i prevencija zlouporabama od klasičnih kaznenih mjera. Zanimljivo je da Etički kodeks propisuje obvezu javnih službenika ne samo da se suzdržavaju od radnji koje se po pozitivnim propisima i međunarodnom pravu smatraju aktivnim i pasivnim radnjama podmićivanja, već od dužnosnika traži i aktivan angažman u otkrivanju i borbi protiv svih oblika korupcije u lokalnim samoupravama.

Standardi javnog života korak su više u odnosu na spomenuti kodeks, jer podrazumijevaju širenje etičke odgovornosti i na druge struke i djelatnosti koje su posredno povezane s javnim životom. Yucom je svoju akciju pokrenuo po uzoru na britanske standarde u javnom životu koje je 1994. godine promovirala vlada na čelu s Johnom Majorom. Osim nepostojanja sukoba interesa nositelja javnih vlasti, koji je minimalni standard čije se poštovanje zahtijeva, u Velikoj Britaniji i Kanadi vremenom su se »iskristalizirali« i drugi standardi: nesebičnost, integritet, objektivnost, odgovornost, otvorenost, poštenje i djelovanje osobnim primjerom. Iskustva su pokazala kako je javnost postala manje snishodljiva prema nositeljima javnih ovlasti, te su zato povećana očekivanja za njihovim dobrim ponašanjem – za visokim standarima etičkog ponašanja. 

 

Kršenje standarda

 

Kao dio spomenute akcije, Yucom je proveo istraživanje kojim se željelo vidjeti u kolikoj mjeri branitelji ljudskih prava poznaju standarde javnog života.  

»Kršenje standarda javnog života, kao što su nesebičnost, poštenje, integritet, po pravilu posredno uzrokuju i kršenje ljudskih prava. Znači, kršenje moralne norme ima širu konotaciju i po pravilu podrazumijeva nešto što se zove nepoštenje ili loše postupanje. Tim lošim postupanjem, odnosno nepoštenjem, vrlo se često zapravo posredno krše i ljudska prava. U tom smislu mi smo napravili istraživanje kojim smo željeli vidjeti u kojoj mjeri branitelji ljudskih prava, odnosno organizacije koje se bave promidžbom i zaštitom ljudskih prava u Republici Srbiji, zapravo znaju što su to standardi javnog života. Moram priznati kako su u krajnjoj liniji ta istraživanja bila prilično poražavajuća. Upravo to istraživanje potaklo nas je da držimo različite oblike treninga u različitim gradovima kako bismo zapravo pokušali nametnuti temu o standardima javnog života, uradili  edukaciju o tome koje bi standarde trebali poštovati nositelji javnih dužnosti, a koje bi kontrolirali branitelji ljudskih prava«, kaže Milenković.

On ističe kako je, generalno, stupanj poštovanja standarda javnog života u Srbiji nizak, ali u javnosti ipak postoji izražen senzibilitet o tome što je pravično, a što nepravično.

»Građani imaju i nose sa sobom crtu da mogu prepoznati što je to pravedno i pravično, a što nije. Međutim, upravo zbog činjenice da kod nas nemamo izdiferencirane standarde javnog života, ne znamo što se točno pod njima podrazumijeva i što bi ti standardi zapravo predstavljali. U našoj društvenoj zajednici, odnosno u Republici Srbiji, postoji problem kako onda pokrenuti odgovarajuće akcije u svezi s moralnom osudom onog što je nepravedno ili nepravično. Stoga, definiranjem jasnih standarda javnog života dobivaju mogućnost i građani i udruge građana da kroz različite forme peticija, predstavki, prijedloga, dobiju odgovor prije svega od nositelja javnih vlasti zbog čega su kršili određene standarde«, kaže Milenković.

On dodaje kako cilj akcije jest da se vremenom, kao što je to slučaj u Velikoj Britaniji, osnuje  odbor za poštovanje standarda javnog života, međutim, ističe i kako je pitanje u kolikoj je mjeri to moguće.

»Postoje stavovi da oblik moralne osude treba biti na samim građanima, znači ne treba nikakav poseban odbor, odnosno komitet koji bi nadzirao provođenje. U svakom slučaju, smatram da će ured zaštitnika građana pokrenuti odgovarajuće akcije u ovom smjeru po uzoru na ove koje smo mi sada pokrenuli«, kaže Milenković.