Arhiv tekstova

Dr. Ernest Barić (Martince, Mađarska, 1945.) ugledni je slavist i kroatist, profesor hrvatskoga jezika na Katedri za hrvatski jezik, književnost i kulturu Sveučilišta u Pečuhu, te ravnatelj Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj. Stručnjaci ga smatraju vodećim proučavateljem hrvatskoga jezičnog stanja u Mađarskoj. Autor je više znanstvenih djela, među kojima i knjige jezikoslovnih ogleda znakovitog naslova »Rode, a jezik?«, objavljene 2006. godine. 

Osim o radu spomenute kroatističke katedre i znanstvenog zavoda prof. dr. Ernest Barić u intervjuu za »Hrvatsku riječ« govori o stanju hrvatskog jezika u Mađarskoj, kao i o mogućim načinima borbe tamošnjeg Hrvata protiv jezične i druge asimilacije.

 

HR: Ravnatelj ste Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj (ZZHM) sa sjedištem u Pečuhu. Kada je Zavod osnovan i koja je njegova djelatnost? 

Znanstveni zavod djeluje u sadašnjem svojem organizacijskom obliku od 2005. godine. Što se rada i učinaka našega Zavoda tiče valja kao najvažnije napomenuti da je velika stvar što on uopće postoji. Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj već i samim svojim nazivom ukazuje na to kako je riječ o vrlo važnoj ustanovi Hrvatske dr‍žavne samouprave, zapravo sve su više svjesni njegove nužnosti i značaja i sami naši političari, jer u današnjem svijetu i uvjetima ne imati jednu takvu ustanovu znači odreći se vlastitoga hrvatskoga znanstvenog potencijala i posebno važne institucije za odgoj i angažbudućih hrvatskih znanstvenika u Mađarskoj. Naš je Zavod u stručno-znanstvenom pogledu autonomna ustanova, ali djelujemo u skladu s programskim načelima Hrvatske dr‍žavne samouprave. S obzirom na financijske i stručne uvjete i potencijale znanstveno-istra‍živački rad za sada obuhvaća prvenstveno tradicionalna područja, tj. znanstveno istražuje ubaštinjenje kulturne, jezične i povijesne prošlosti Hrvata u naš suvremeni bitak i svijest. 

 

HR: Koje dosadašnje projekte Zavoda smatrate najznačajnijim?

 

Od važnih projekata izdvojio bih sljedeće: »Promjene u tradicijskoj kulturi Hrvata u Mađarskoj u dvadesetom stoljeću (od 1918. do danas)«, »Bibliografija hrvatske književnosti u Mađarskoj«, »Toponomastički problemi vezani za suvremeni ‍život Hrvata u Mađarskoj«, »Učinkovitost nastave hrvatskoga jezika u dvojezičnim školama«. Rezultati i prinosi ovih i drugih projekata mogu se kontinuirano pratiti u publikacijama, izdanjima Znanstvenoga zavoda kao i radovima iznesenim i objavljenim na tuzemnim i inozemnim skupovima. 

Inače, u ZZHM- u punom radnom odnosu zaposlena je svega jedna osoba, dok određen broj istraživača, ovisno o tematici, radi honorarno. Kvalitetan pomak u stručnom i znanstvenom pogledu može se očekivati, u skladu s postojećim domaćim i inozemnim standardima, jedino u slučaju postupnoga kompletiranja profesionalnoga znanstvenog pomlatka na čemu radimo i želimo istrajati, znajući da je to dugotrajan proces, ali po našem dubokom uvjerenju bez jakoga i svoga hrvatstva svjesnoga znanstvenog kadra nema ni jake hrvatske manjine u Mađarskoj.

 

HR: Kakva je suradnja toga Zavoda sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici, ali i s drugim hrvatskim institucijama, te udrugama iz Vojvodine?

Prije svega trebam reći da nam je drago što je utemeljen Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici, a tijekom prije nekoliko mjeseci vođenih razgovora s ravnateljem Zavoda Tomislavom Žigmanovim utvrdili smo da postoji nekoliko područja na kojima možemo uspostaviti obostrano korisnu suradnju, kao i mogućnost uključivanja vaših i naših stručnjaka u konkretne projekte dvaju zavoda. Inače, i Tomislav Žigmanov, kao i Milovan Miković, redoviti su sudionici međunarodnih kroatističkih skupova koje naš Zavod zajedno s Odsjekom za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta organizira svake druge godine u Pečuhu. A mi pak redovito sudjelujemo na »Danima Balinta Vujkova« u Subotici, koje organizira Hrvatska čitaonica. Drugim riječima, sve je bolje opće ozračje za intenzivniju suradnju na svim razinama između vojvođanskih Hrvata i Hrvata u Mađarskoj, a što također mo‍že pridonijeti našoj opstojnosti na ovim prostorima. 

 

HR: Predajete hrvatski jezik na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Pečuhu. Kakav je interes studenata za kroatistiku i čime se oni, nakon stečena akademskog zvanja, kasnije bave?

 

Od demokratskih promjena u Mađarskoj i godinu-dvije kasnije ratnim vihorom popraćenih zbivanja u bivšoj Jugoslaviji te osamostaljenja Hrvatske prošlo je dosta godina, pa bi se moglo konstatirati da kroatistika u Pečuhu, kao takva, djeluje dovoljno vremena da se realno ocijeni dosadašnje razdoblje i na temelju stečenih iskustava prognozira njena budućnost. Kada govorimo o perspektivi kroatistike na Pečuškom sveučilištu valja imati na pameti nekoliko bitnih čimbenika koji svakako utječu na buduće izglede kroatistike u ovim prostorima. Mogao bih čak reći da je u ovome slučaju riječ o komparativnim prednostima Pečuha u odnosu na neka druga visokoškolska središta. Koje su te prednosti? Kao prvo, u ovome gradu se nalaze vitalne prosvjetne, znanstvene i kulturne ustanove Hrvata u Mađarskoj, pa se dobar dio naših diplomanata zapošljava u tim institucijama. Kao drugo, geografski položaj grada Pečuha izričito je povoljan promatran iz perspektive o kojoj govorimo. Naime, činjenica je da se nalazi blizu hrvatske dr‍žavne granice te gradova kao što su – Beli Manastir, Osijek, Vinkovci, Vukovar, Donji Miholjac, Virovitica, s kojima se odvija svakom godinom intenzivnija prekogranična gospodarska i kulturna suradnja. Kao treće, hrvatski se jezik među slavenskim jezicima proučavanim na našem Filozofskom fakultetu pokazao i potvrdio kao najvitalniji. A gledano na vremenskoj okomici jasno se može uočiti da se studij kroatistike, s obzirom na mnoge strukturalne, kadrovske, koncepcijske i ine promjene, pokazao stabilnim s najmanje oscilacija, i što moramo posebno istaći, nalazi se u uzlaznoj putanji u pogledu stručne i znanstvene učinkovitosti. Pri tome, kao četvrto, mo‍žemo slobodno reći da se Hrvatska u Mađarskoj, a i posebno u našoj regiji, percipira pozitivnije u usporedbi s ostalim dr‍žavama bivše Jugoslavije, stoga kada je u pitanju budućnost kroatistike u Pečuhu, bez obzira na Bolonjski proces koji se u Mađarskoj interpretira i provodi u praksi na način da dovodi u izrazito hendikepirani položaj tzv. manje jezike i kulture, pa tako i naš, ipak sam optimist. Maloprije navedene činjenice, kao i za kroatistiku povoljna društvena klima, mogu rezultirati stabilnom budućnošću kroatistike na Pečuškom sveučilištu, a što znači i održavanje postojećega zadovoljavajućega zanimanja za taj studij kao i povoljne izglede za zapošljavanje diplomiranih kroatista u raznim sferama društvenog, kulturnog i gospodarskoga života grada, regije, pa i šire. 

 

HR: Koliko Hrvati u Mađarskoj danas poznaju i govore svoj materinji jezik? Koristi li se on u svakodnevnoj uporabi, budući da se dosta razlikuje od dominantnog mađarskog jezika? 

 

U globaliziranome svijetu i pojačanoj mobilnosti stanovništva izvana, a posebno unutar dane zemlje, manjine, ma o kojoj da se radilo, u pogledu očuvanja vlastita identiteta i jezika kao najbitnijega obilježja, uvijek su bile i vjerojatno će i u budućnosti biti na gubitku. To važi čak i za one manjinske zajednice, kao što je na primjer i mađarska izvan Mađarske, koje su nekoć pripadajući većinskoj naciji u jezičnom i kulturnom pogledu osna‍žene i koje su u tom pogledu osviještene te se znatno snažnije bore za svoja prava u svakom pogledu nego one manjine, a takva je hrvatska u Mađarskoj, koje nisu bile te sreće da u određenoj fazi svoga postojanja pripadaju većinskoj naciji. U našem slučaju stvar čini složenijom činjenica da smo mi Hrvati u Mađarskoj, naše razne subetničke skupine disperzirane od mađarsko-austrijske do mađarsko-srpske granice. Sve ovdje navedeno, pa i još neki drugi razlozi, rezultiraju negativnim procesima i pojavama u pogledu svakodnevne uporabe hrvatskoga jezika, a što se u promijenjenim društveno-političkim uvjetima mo‍že promijeniti nabolje jedino u slučaju smišljene vizije budućnosti, istrajnosti, mudrosti i borbenosti naše zajednice u procesu izgrađivanja kulturne autonomije.

 

HR: S obzirom da znatna geografska nepovezanost karakterizira područja na kojima žive, koja se sve narječja i dijalektni idiomi hrvatskoga jezika govore među pripadnicima hrvatske manjine u Mađarskoj?

 

Dijalekti su, osim svoje komunikacijske i emocionalne funkcije, dragocjeni i zato što kod mnogih naroda, pa tako i u nas Hrvata, čine osnovicu, temelj standardnoga jezika. Osim toga, značajna je za prestiž‍ hrvatskoga jezika i kulture i činjenica da su, osim izričito snažno pisane tradicije na štokavskome narječju, funkcionirali dosta vremena kao stilizirani knji‍ževni jezici i čakavsko i  kajkavsko narječje. A što je s hrvatskim dijalektima u Mađarskoj? Prije svega recimo da imamo štokavske, kajkavske i čakavske govore, baš kao i u Hrvatskoj, odakle potječemo. Time smo odgovorili i onima, posebno odnarođenim bivšim sunarodnjacima, koji su nasjeli mađarskoj posttrijanonskoj propagandnoj mašineriji, koja je dosta dugo trajala i djelovala smišljeno i dosljedno, ne štedeći i ne birajući sredstva, i uvjeravala da mi jezično ne pripadamo nikamo i da naši mjesni govori ništa ne vrijede. Naprotiv, ti naši domaći hrvatski govori predstavljaju veliko bogatstvo za svekoliki hrvatski narod, njegovu kulturu i jezik. U znanstvenom pogledu tu ništa nije sporno. Ti se govori mogu jako lijepo uklopiti u dijalektni mozaik kojeg čine hrvatski govori u Mađarskoj, ali i oni izvan Hrvatske u raznim zemljama. Moram reći da je dobar dio hrvatskih dijalekata u Mađarskoj – na sreću – znanstveno obrađen. Na ‍žalost, mjesni hrvatski govori naglo nestaju, posebno zbog pojačanih migracijskih kretanja na relaciji selo – grad, čime su intenzivno bila zahvaćena i naselja napučena pretežito Hrvatima, a što je veliki gubitak za hrvatsku zajednicu u Mađarskoj. Valja znati kako je stjecajem povijesnih okolnosti preko 90 posto Hrvata ‍živjelo na selu, pa iako su se tijekom godina uslijed transformacije društva formirale za naše prilike jače hrvatske zajednice po gradovima, primjerice u Pečuhu i Budimpešti, najveće gubitke, posebno u jezičnom (što će reći dijalektalnom) i etničkom pogledu doživjeli smo upravo u seoskim naseljima uslijed niza za našu hrvatsku zajednicu nepovoljnih prilika, posebno u drugoj polovici 20. stoljeća.  

 

HR: U kolikoj su mjeri asimilacijski procesi zahvatili Hrvate u Mađarskoj? 

 

Što se naše, hrvatske zajednice ovdje u Mađarskoj tiče, ona se – po mojoj procjeni – nalazi na važnoj razdjelnici. Čitav niz objektivnih čimbenika djeluje u smjeru intenzivne asimilacije. Neke od njih su: katastrofalna demografska situacija, kao i činjenica da zbog preseljavanja većeg broja Hrvata u gradove ranija, isključivo ili pretežito Hrvatima naseljena sela mijenjaju svoj etnički sastav, uslijed čega je olabavila i oslabila ranija kohezijska snaga vezana za običaje, praznike, oblike ponašanja, prijateljske i rodbinske odnose, a temeljene na hrvatskom jeziku. Na asimilaciju također utječu i gorka iskustva ishoda borbe za vlastiti jezik i kulturu dobro upamćena u svijesti prethodnih naraštaja, i s tim u vezi treba napomenuti i posebno svjesno i dosljedno vođenu uspješnu politiku svagdašnjih vladajućih struktura o navodnoj premoći mađarskoga jezika i kulture te omalovažavanje jezika manjina, čime su stvoreni teški kompleksi manje vrijednosti kod pripadnika manjina, pa tako i u Hrvata, čega se vrlo sporo i tek dio uspio osloboditi.

 

HR: Je li moguće izboriti se s procesom asimilacije? U tom smislu, kako vidite budućnost hrvatskoga jezika u Mađarskoj?

 

S obzirom da je u Mađarskoj došlo do demokratskih promjena, a sve je manje upitan trend usvajanja europskih standarda u ustrojavanju i funkcioniranju svekolikoga društva, pa i manjina u njemu, postoji nekoliko značajnih faktora koji mogu pridonijeti usporavanju asimilacije, kao i stabiliziranju stanja i polo‍žaja manjina, pa i Hrvata, posebno u zemljama skorašnjim članicama Europske Unije. U tom smislu, sukladno dosljednoj provedbi koncepcije o manjinskoj kulturnoj autonomiji u Mađarskoj, nužno je evidentirati i planski osmisliti status i razvoj za našu zajednicu važinstitucija, do kojih nam je stalo i za koje kanimo da budu pod ingerencijom Hrvatske dr‍žavne samouprave kao legitimne, na izborima potvrđene organizacije, dakako uz odgovarajuće financijske garancije od strane države.  Potrebni su nam i: lobiranje za poboljšanje statusa hrvatske zajednice u Republici Mađarskoj uključujući i financijsku, političku pomoć i podršku Republike Hrvatske, osiguranje financijske stabilnosti  kao i pravnog statusa, edukacija za poboljšavanje znanja i vještine hrvatskih manjinskih čelnika na svim razinama, posebno iz područja neprofitnog menadžmenta, podupiranje i stimuliranje te zapošljavanje na ključnim položajima najsposobnijih pripadnika hrvatske zajednice, posebno mladih, kao i rad s mladima u svim područjima društveno-političkog, znanstvenog, sportskog i vjerskog života, a posebno i za opstojnost naše zajednice najvažnije područje – predškolski i školski odgoj i obrazovanje, zbog čega je i velika i sudbonosna odgovornost svih prosvjetnih djelatnika. 

 

HR: I na kraju razgovora, kakvom ocjenjujete potporu Republike Mađarske projektima i programima Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj? S druge strane, dobivate li potporu od matične Republike Hrvatske?

 

Rad Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj financira mađarska država preko Hrvatske državne samouprave. S druge strane, sustavne i značajnije ciljane materijalne potpore Republike Hrvatske  do sada nije bilo.