Arhiv tekstova

Po drugi put unutar samo nepune dvije godine Sonta je ljetos postala stjecištem nemilosrdnih vitezova pera crnih kronika. Nažalost, taj summit izazvan je gubitkom još jednog mladog ljudskog života. Jezive snimke tragova krvi na cesti, članova najuže obitelji u trenucima ukopa izgubljenog hranitelja, lešinarsko uzimanje izjava ožalošćenih na samom izlazu s groblja i njihovo objavljivanje na stranama pojedinih dnevnih listova dodatno su izazvali zgražanje Sonćana. 

Najteže posljedice snosit će, bez obzira na težinu buduće odluke pravosudnih tijela, obitelj koja je ostala bez svojega hranitelja. Najveće traume pretrpjele su, i još će dugo osjećati posljedice, djevojčice od 6 i 11 godina, koje su samo jednim potezom oštrog sječiva u hipu ostale bez oca. 

 

Vrh ledenoga brijega

 

Nož je bio u rukama mladića starog samo 21 godinu. Bilo je to puko ponavljanje sonćanske priče od dvadeset mjeseci ranije. Razlika je u tome što tada mladi život nije prekinut na cesti, nego u kući susjeda, nije prekinut hladnim sječivom, nego pištoljskim metkom. I u tome što su djevojčice ostale bez oca bile nekoliko godina starije. Čovjek koji je susjedu oduzeo život, žitelj Sonte od ratnih devedesetih, toga je dana slavio krsnu slavu, Svetog Nikolu. Bez ikakve ovlasti, bez potrebnih papira, po pisanju gorespomenutih vitezova pera »slučajno« je u rukama imao pištolj i pištolj je »slučajno« opalio dok je bio na stolu između njih dvojice. Da, i metak je »slučajno«, uz nevjerojatnu putanju, završio u tjemenu ubijenog. 

A ubijeni, rođeni Sonćanin, u smiraj dana, poput svih dobroćudnih ljudi, samo je prešao ulicu kako bi susjedu čestitao krsnu slavu. Po svjedočenju ostalih susjeda, toga je dana domaćin slave šenlučio u dvorištu u više navrata tijekom poslijepodneva. Po regulama SPC krsna slava je obiteljski blagdan, blagdan veselja, a zakonom je regulirana i uporaba oružja. Pravosuđe je reklo svoje. Čovjek koji je u ruci držao pištolj osuđen je na dvije godine zatvora. Uz uzorno ponašanje to je u stvarnosti godina i pol i već se vratio svojoj obitelji. Udovica ubijenog zadovoljila se sa stotinjak tisuća dinara odštete i slučaj je završen. Zar jedan ljudski život ne vrijedi više, i kolika bi bila kazna ukoliko bi uloge bile zamijenjene? 

Ova dva slučaja samo su vrh ledenoga brijega, samo su posljedice poremećenog sustava života u posljednjih dvadesetak godina. Generacije koje su dostigle svoju punu radnu i reproduktivnu zrelost odgajane su u teškim uvjetima u državi koja nije bila u ratu, a ratovala je sa svima. U uvjetima koje je diktirala hiperinflacija generacije su odrastale i odgajane uz režimske ratnohuškačke i ružičaste TV postaje, uz »heroje današnjice« s ratišta, iz podzemlja i s estrade, uz filmove pune brutalnosti. Ulice su bile pune djece odjevene u »maskirno«, s replikama svih tipova oružja i s najružnijim vokabularom odraslih. Zagriženi su i preko svojih potomaka pokazivali koliko su zagriženi. 

Ta djeca danas su odrasli ljudi, ali odrasli ljudi kojima sustav ne pruža priliku za dokazivanje u struci, zasnivanje obitelji bez straha za egzistenciju, odmor duše uz rad u sportu ili kulturi. Umjesto brige o upošljavanju mladih, institucije sustava jalovo raspravljaju trebaju li žene raditi do 60, ili do 65 godina, o skraćivanju rodiljskog dopusta, a istodobno govore i o stimulaciji mladih za kupovinu stanova, proširenje obitelji, kako bi se poboljšao natalitet. Ne osvrću se na pitanje mnogih, upravo mladih – a tko te stanove može kupiti, kad nemamo ni uposlenje? Mladost i pamet odlaze u urbane sredine, poglavito u inozemstvo. 

 

Sve se zna, ali...

 

Sve navedeno dostupno je svima putem elektroničkih medija, a kako je poznato, TV ima najveći utjecaj na razvoj svijesti puka. Žitelji malih, ruralnih sredina tom utjecaju su najpodložniji. Nemaju prilike otići u kino, kazalište, na sportske terene na kojima se maltene svakodnevno nešto zbiva, TV im i dalje – s filmovima punim brutalnosti, s ružičastom šarenom lažom, s lažnim nadama koje im daje loto, bingo i kvizovi, s emisijama političke naravi punih ružnih riječi, kojima nije mjesto ni na ulici – ostaje jedina razonoda. 

Odnosi u obitelji uveliko su poremećeni. Umjesto tople roditeljske riječi i poljupca prije spavanja, dijete želi najnoviji mobitel, skuter, jače i brže računalo, džeparac koji baš i nije sukladan mogućnostima koje pružaju obiteljski prihodi. Kod roditelja se stvara nervoza, na površinu izbija pritajeni gnjev, obiteljske svađe su sve češće. Kako dopustiti da susjedovo dijete nešto od pobrojanoga ima, a naše ne? Obiteljski prinčevi i princeze tako odrastaju s nezasluženim privilegijima, a roditelji se bukvalno bore za koricu kruha. Granica otiskivanja pojedinaca u vode alkoholizma, nikotina i laganih opijata sve je niža, spustila se duboko u pubertetske godine. Tučnjave u školi, nasilničko ponašanje na ulici i divljanje na cesti postaju crne točke koje su u svakom momentu prijetnja za nečiji život ili tjelesni integritet. U predvečernjim i večernjim satima dovoljno je provesti pola sata u blizini jedinog semafora u Sonti, lociranog na svega osamdesetak metara od policijske postaje, kako bi se uočio »adrenalin« koji mlade vozače tjera na prolazak kroz »crveno od jučer«. Vozači motora svih kategorija, najčešće s višestrukim brojem decibela od zakonom dopuštenih, u gluho doba noći seoske ulice rabe kao trkačke piste, ne razmišljajući o otimanju sna drugima, ne razmišljajući o mogućim opasnostima i posljedicama. 

Plaćeni za suzbijanje svih vrsta nasilja ne reagiraju adekvatno. Na motoraše gledaju blagonaklono, građanima koji eventualno traže zaštitu, odgovaraju: pa zar vi niste bili mladi? No, zato nepogrješivo reagiraju na sitne nedostatke poljoprivrednih strojeva i bicikala. U slučaju prvospomenutoga ubojstva riječ je o jako mladim sudionicima, u bilo kojemu svojstvu. Kako se u selu sve zna, javna je tajna njihova prekomjerna konzumacija alkohola, opijata, članstvo u »nekakvoj sekti« i sklonost nasilničkom ponašanju ove skupine. Sve ovo dobro je poznato i policiji, kako apatinskoj, tako i somborskoj i odžačkoj. Stoga se Sonćanima nameću, ali zbog neiščezlih strahova ostaju neizrečena pitanja: nisu li u cijeloj priči zakazale sve alke u lancu odgoja i psihofizičkog razvoja mladih osoba, na bilo koji način umiješanih u zločin? Nije li korijen ovakvog ponašanja zasađen još u domeni obiteljskog odgoja? Nije li ova skupina već odavno trebala biti pod paskom institucija socijalne skrbi? Je li i policijska ophodnja već pri intervenciji prigodom razračunavanja, koje je prethodilo ubojstvu, trebala djelovati energičnije, ili su djelovali samo u okviru kojega im dopušta zakon? Pitanja se nameću, a mladi životi se gase. Sud o ubojicama i ubijenima, sud o onima koji su ih odgojili, izreći će Bog i nadležne institucije. Običnom, malom čovjeku ostaje da se zamisli nad svim zamkama današnjice i, svakako, da pokuša naći potrebno vrijeme koje bi posvetio samo sebi i svojoj obitelji.