Arhiv tekstova

Za koji dan je svetkovina Sviju svetih. Uvijek i uvijek treba podsjetiti i vjernike, a i one koji nisu vjernici, da je svetkovina Svih svetih ponos i radost Crkve. To što su groblja toga dana puna i što ljudi oblače crninu, ne umanjuje značenje svetkovine. Nama nije dano znati tko su od naših pokojnika baštinici blaženstva u vječnom životu, a tko još čeka susret s Bogom licem u lice. Crkva je stvarnost čiji je utemeljitelj Isus Krist, ali koja u svom vremenu, pa i u vječnosti, za sada zboruje u tri razine. Jedna – vjerojatno najmanje brojna – je Crkva putujuća na zemlji, to smo mi. Druga je zajednica onih koji iščekuju susret s Bogom. Ne možemo govoriti o vremenskoj dimenziji jer nam nije objavljeno, ali u našim kategorijama možemo prihvatiti i vjerovati da nije svaki prijelaz s ovoga svijeta odmah dostojan uroniti u neizmjerno bogatstvo Božjega života – vječno blaženstvo. No, sa sigurnošću možemo očekivati da je najviše članova Crkve proslavljeno u nebu. 

Neizmjerno mnoštvo svih naroda, dobi i staleža, kako nam govori knjiga Otkrivenja, koje ne može nitko izbrojati, žive puninu života: vječno blaženstvo. Na svetkovinu Svih svetih mislimo upravo na tu našu proslavljenu braću i sestre. Međutim, onaj drugi dan, koji se u Crkvi slavi od jedanaestog stoljeća, je Dan mrtvih. Toga dana se uistinu s tugom sjećamo one svoje braće i sestara koji vape: »Smilujte nam se barem vi, prijatelji naši!« To su duše u Čistilištu. Kršćani vjeruju da postoji takvo stanje. Naša molitva je, dakle, upućena Bogu za njihov spas. 

 

Značenje simbola

 

Ovih dana sam od strane novinara jedne televizijske postaje bio zapitan pomažu li svijeće i cvijeće pokojnima. Kako je odgovor trebao biti vremenski ograničen, bio je kratak: i da i ne. Bitni uvjet u oba simbola je vjera i ljubav. Ako je svijeća čin vjere u život vječni, onda ona prati kao vanjski znak našu nutarnju molitvu i svjedoči naše uvjerenje u život vječni. Cvijeće, ako je znak ljubavi i vjere da se poštovati i ljubiti može i preko granice groba, onda je opravdano – jasno, u granicama skromnosti. Tako ćemo ovih dana s cvijetom u ruci ili sa zapaljenom svijećom pohoditi grobove svojih pokojnika. Pomolit ćemo se i zamoliti pravednoga ali milosrdnoga Suca da im podijeli život vječni i zasja svjetlost vječna. Intenzitet vjere i ljubavi je naš istiniti doprinos koji daje smisao zapaljenoj svijeći i cvijetu u ruci. Bez toga je šteta i simbola i troška. 

Ovom zgodom sam spreman podijeliti s vama jednu priču koju sam neki dan pročitao, a potaknula me na razmišljanje. Možda će i vas: Mladiću iz ugledne i bogate obitelji trebala je biti dodijeljena doktorska diploma. Bijaše običaj da roditelji, rodbina i prijatelji novomu doktoru po­klone nov automobil. Mladić je zajedno s ocem razgledao robu u najvećoj trgovini u gradu i oda­brao savršen auto. Bio je uvjeren da će ga on ujutro čekati pred vrati­ma, te da će se njime odvesti na promociju. Sutradan mu je otac radosno prišao ... ali s knji­gom u ruci. Darovao mu je Bibliju. Sin bijaše jako razočaran. Ljutito je bacio knjigu i otada nije razgovarao s ocem. Nakon nekoliko mjeseci pro­našao je posao u drugom gradu. Jednoga dana stiže vijest da mu je otac umro. U noći nakon sprovoda, pregledavajući stvari na očevu pisaćem stolu, pronađe Bibliju koju mu ovaj bijaše poklonio onoga jutra. Zapekla ga malo sa­vjest te otpuhne prašinu s korica i otvori knjigu. Među listovima pronađe bankovnu doznaku s da­tumom svoje promocije na svotu za uplatu odabra­nog automobila. Biblija je za mnoge beskorisna knjiga, prepuštena pra­šini i zaboravu. Ipak, njezine stranice kriju ono za čim smo oduvijek čeznuli.

 

Riječi mudre majke

 

Zaustavit ćemo se nad grobovima svojih roditelja, prijatelja, dobročinitelja. Dopustimo da nam mrtve kosti progovore. Što su ti ljudi, čiji je ostatak ostataka skriven u grobu, nama ostavili? Nikada neću zaboraviti jedan događaj, koji mi je pričao nadbiskup Hočevar, iz vremena završetka Drugog svjetskog rata. Obitelj je doživjela tragediju. Majka je vidjela kako im je kuća zapaljena, imovina uništena i muž ubijen. Ona je s četvero djece uspjela prebjeći u Austriju. Tu noć su se sklonili u jednu šupu za sijeno. Kada je ujutro čula zvono s obližnje crkve, probudila je djecu i rekla: Idemo u crkvu Bogu zahvaliti. Djeca su začuđeno pitala: Za što zahvaljivati kada su nas uništili? Mudra majka je odgovorila: Sve su nam uzeli, ali nam vjeru nisu mogli uzeti. 

Ti naši preci, nad čijim grobovima zastajkujemo, predali su nam neke vrednote koje nam nitko nije mogao oduzeti. Sada ih mnogi prepuštaju sami. Nije li svetkovina Svih svetih i Dan mrtvih prilika otvoriti knjigu koju su nam oni ostavili i naći »recept – uplatnicu« za prave vrednote koje su njih činile sretnima, a i nas bi da smo ostali vjerni. Svetkovina Svih svetih poziva na sjećanje, zahvalnost, slavljenje, molitvu, ali potiče i na odgovornost jesmo li dostojni sinovi svojih velikih predaka u vrednotama koje nam nitko i nikakav režim ne može oduzeti. Tako nas ovi blagdani pozivaju i na planiranje, pa i obraćenje.