Arhiv tekstova

Vladimir Vidrić je rođen u Zagrebu 30. travnja 1875. godine. U rodnome je gradu završio osnovnu školu i maturirao 1892. Iste je godine otišao u Prag, gdje će do 1893. godine studirati pravo. Studij nastavlja u Zagrebu, koji napušta 1895. godine, nakon što je kao nositelj studentske zastave, odnosno predvodnik prosvjeda održanog povodom dolaska Franje I. Josipa (16. listopada 1895.) osuđen na zatvorsku kaznu od četiri mjeseca. Nakon izvršenja zatvorske kazne, odlazi u Graz i Beč. U Beču je nastavio studij. Ondje je diplomirao, a 1903. godine i doktorirao pravo. Nakon što je odbio ponuđenu katedru rimskog prava, vratio se u Zagreb, gdje se neko vrijeme bavio odvjetništvom. Od tada se aktivno bavio književnošću. Usprkos očekivanjima, nikada se nije u potpunosti politički angažirao. Prvi znakovi Vidrićeve psihičke bolesti, od koje će i umrijeti u Stenjevcu 29. rujna 1909., javljaju se već u vrijeme njegova boravka u Beču.

Iako je još kao gimnazijalac u učeničkom listu »Lovor« objavio svoje stihove, Vidrićevim predstavljanjem književnoj publici obično se smatra objavljivanje pjesme »Boni mores« (»Vienac«, 1896).  Naočit i privlačan, obrazovan i nadaren, k tomu i imućan, bio je plah i nesiguran u sebe, pa je svoju labilnu psihu skrivao pjesničkim bijegom u prošlost i mitologiju. Samo je u svojim pjesmama mogao prevladati svoju plahost, biti jak i neobuzdan, rasipati obilje radosti, svjetla i ljubavi. 

Za života je objavio, u vlastitoj nakladi, jednu zbirku pjesama (»Pjesme«, 1907.) sastavljenu od pjesama objavljenih po brojnim časopisima (»Vienac«, »Mladost«, »Suvremenik« i dr.). Riječ je o zbirci koja sadrži glavninu Vidrićevih pjesama, a ukupno ih je četrdesetak. Broj Vidrićevih stihova, kao i njegova rukopisna ostavština, opovrgavaju svojevrsnu legendu prema kojoj je Vidrić svoje pjesme sastavljao s izuzetnom lakoćom improvizirajući u trenutcima zanosa. Riječ je o lirici, neopterećenoj formom i sadržajem, čiji je osnovni naglasak na impresiji te na skrivenost lirskog subjekta nerijetko uklopljenog u historijski i mitski svijet pjesme. Njegova slikarski intonirana lirika varira raznovrsne motive, među kojima prevladavaju oni preuzeti iz biblijske i antičke tradicije. Kao izraziti modernist, Vidrić je u svoj lirici spajao gotovo nespojivo; ljubav i smrt, radost i patnju, tvoreći pjesnički opus koji se smatra vrhuncem hrvatske moderne. Vidrićeva je poezija proizvod snažnoga duha, samoniklog talenta koji ne poznaje ništa izvan stvarnosti koju kreira njegova poezija. Lišena bilo kakve namjere ili poruke, Vidrićeva poezija želi biti ljepota sama po sebi. 

Nijedan hrvatski pjesnik nije bio toliko hvaljen i slavljen, a istodobno toliko osporavan od nekih najautoritativnijih kritičara svoga vremena. Matoš je Vidrićevu po-eziju ocijenio amaterskom, no u toj ocjeni možemo iščitati priznanje njezinoj spontanosti, čistoći njezinih izvora i nesebičnoj poticajnosti, a ne samo pokudu. Augustin ju je Ujević vidio »događajem bez komentara«, a Jovan Hranilović, najistaknutiji kritičar »starih«, posve je negirao Vidrića.