Arhiv tekstova

Subotnje popodne prošloga vikenda donijelo je derbi susret kuglačke Superlige za žene između subotičkog Pionira i Jedinstva iz Novoga Bečeja. Bila je to prigoda za razgovor s dvjema domaćim kuglašicama - Renatom Vilov i Jasminom Vojnić Tunić.

 

Već godinama unatrag Pionir dominira u domaćoj ligaškoj konkurenciji i povremeno bilježi dobre rezultate na međunarodnoj sceni. Kako gledate na stanje u ženskom kuglanju u Srbiji trenutačno?

Jasmina: Žensko kuglanje se polagano probija, ali je još uvijek najviše zastupljeno na teritoriju Vojvodine, iz koje dolazi i najviše ekipa u ligaškim natjecanjima. Na reprezentativnom planu ove godine nije zabilježen neki veći uspjeh (sedmo mjesto na EP), ali vjerujem da će u budućnosti ponovno biti znatno boljih rezultata. Što se tiče ligaškog natjecanja u Superligi, i ove godine zauzimamo prvu poziciju i nastojat ćemo je obraniti do kraja prvenstva i osvojiti još jedan naslov klupskih prvakinja države (osam naslova u posljednjih deset godina op. a.).

 

Odlične rezultate nije mogla pokvariti niti nesretna okolnost da posljednjih godina prečesto mijenjate kuglane na kojima ste domaćini?

Renata: Istina je da smo već promijenili nekoliko kuglana, počevši od nekadašnjeg Doma JNA, Kanjiže i sada ovdje u Parku sportova u Subotici. I kao domaćini morale smo se prilagođavati na

različite staze. Mislim kako smo ipak najbolje igrale na stazi u Kanjiži, koja nam je najbolje odgovarala i u toj kuglani smo ostvarile i rezultatski najbolju sezonu.

 

U kojoj mjeri utječu određene karakteristike staze na postizanje boljih ili, pak, lošijih rezultata?

Jasmina: Staza utječe u velikoj mjeri na kvalitetu hitaca i konačan ostvareni rezultat. Konkretno govoreći, ova staza u kuglani Park sportova, u kojoj sada treniramo i igramo, spada u tzv. teže staze i na njoj se postižu nešto slabiji rezultati. Zbog ovakvih i sličnih problema s našim »domaćim stazama«, često smo znale postizati znatno bolje rezultate na gostovanjima. 

 

No, prvakinjama poput vas ništa ne može zasmetati na putu osvajanja novih naslova, jer vjerojatno redovito trenirate izbacujući brojne serije hitaca. Kako izgleda jedan kuglaški trening?

Renata: Treniramo tri puta tjedno, uz jedan prvenstveni susret koji igramo svakoga vikenda. Što se tiče samoga treninga, najčešće je simulacija natjecateljskog susreta tijekom kojega svaka igračica ima zadaću izbaciti 120 hitaca, 4 x 30, što znači da na svakoj od četiri staze bacamo 15 hitaca u puno, 15 u tzv. čišćenje.

Jasmina: Također, tijekom ljetne stanke treniramo u teretani u kojoj nastojimo ojačati zadnju ložu i ruke, što je iznimno važno u ovom sportu.

Kuglanje je na prvi pogled vrlo zahtjevan sport, prije muški nego ženski, ali djevojke ipak uspijevaju bilježiti odlične rezultate unatoč činjenici da je kugla koja se baca jednake težine za oba spola. Što mislite o tome?

Jasmina: Najvažnija je tehnika pravilnoga izbačaja, zbog čega su svim kuglašicama nešto jače desna ruka i lijeva noga (ukoliko su dešnjakinje). Na prvi pogled kuglanje djeluje kao muški sport, ali se zbilja puno djevojaka i žena ovim sportom bavi, osobito u drugim zemljama Europe, gdje je kuglanje i znatno popularnije i razvijenije, poput recimo u Njemačkoj, koja je i najveća supersila svjetskog ženskog kuglanja.

 

Što je vas dvije privuklo natjecateljskom kuglaškom sportu i kako ste se odlučile ostati na stazi?

Renata: Godinama sam se bavila atletikom i nakon što sam zbog ozljede morala prestati s aktivnim treninzima, nedostajala mi je neka tjelesna aktivnost. Mogu reći kako sam se posve slučajno počela baviti kuglanjem u svojoj 24. godini. Svidjelo mi se i ostala sam.

Jasmina: Moja ujna je Josipa Kujundžić, bivša kuglašica Pionira, i zbog nje sam se i sama počela baviti ovim sportom. Pokušala sam se baviti i nekim drugim sportovima, ali sam od svoje 16. godine u kuglaškom sportu. 

 

Kakvi su vam daljnji planovi i dokle mislite ostati aktivne u kuglanju?

Renata: Ovo nam je najvjerojatnije posljednja aktivna sezona i u njoj namjeravamo uzeti sve što budemo mogle, u singlu i paru, koji skupa igramo.