Arhiv tekstova

Svaka priča o ovakvim fotografijama i događajima koji su na njima zabilježeni mogla bi početi s »nekada davno«. Iako se događaj s ove fotografije i nije dogodio baš tako davno, ima tomu tek nešto više od pola stoljeća, mnogi će se s nostalgijom prisjetiti dobrih, starih vremena, kada je vršidba trajala nekoliko dana, kada su u njoj sudjelovali svi članovi obitelji i pola rodbine i kada je žito drugačije mirisalo.

»Za nas, djecu, najradosniji događaj na salašu je bio kada je vršalica stigla u avliju. To se obično događalo navečer, večer prije vršidbe. S vršalicom su na salaš stigli i ljudi koji su radili na vršalici, a i ‘mobaši’ koji su pomagali u ovom poslu. Jedva smo čekali da svane jutro pa da za sve tako važan događaj počne«, prisjeća se svojih davnih salašarskih dana naša pripovjedačica Marta Filipović. »Kada sam ja bila dijete, vršalice su bile drugačije nego poslije Drugog svjetskog rata. Pogon vršalice bio je parni stroj koji se isto zvao traktor. Parni stroj je slamom i drvima ložio ložač, koji je bio zadužen i za održavanje kompletne mašinerije i njezin prijenos na drugu lokaciju. Vršalica se selila s ‘guvna’ na ‘guvno’ – mjesto gdje se vršidba odvijala. Na ‘guvnu’ su morale biti najmanje dvije kamare žita da bi vršalica došla na to mjesto.« Po priči majke Marte, u Baču su prije drugog rata vršalice imali Matajzovi i Gašparovskovi, a kasnije Čobanovi, Klinovskovi, Štrickovi i još neki, kojima se ona ne sjeća prezimena.

Poslije Drugog svjetskog rata na ovim su se prostorima počeli pojavljivati traktori na dizel gorivo, benzin i petrolej – francuske, američke i njemačke proizvodnje. »Obitelj Čoban je posjedovala tri vršalice i radila s njima – dvije su bile za žito i jedna za lucernu, s kojom su uslužno vršili čak i u središnjoj Srbiji. U ono vrijeme najpoznatija marka tih strojeva bio je njemački ‘Lanz-Buldog’. Kao što se vidi na ovoj fotografiji, ove strojeve opsluživali su: mašinist, koji je skrbio za ispravnost i rad stroja, zatim kamaraši, špajzeri, džakaroši, sakupljači pljeve. Ovi posljednji su obično bile žene jer se smatralo da je to jedan od lakših poslova, no sigurno je bio najprljaviji. Uz stroj i traktor, kao prateća oprema je išla priručna radionica i hladnjak na led u kojem se čuvala hrana za radnike«, pripovijeda nam svoja sjećanja Stjepan Čoban, koga su njegov otac i stric vodili  na vršidbu. 

»Obično su me vodili na vršidbu kada je vršalica bila u salašu. Iz tih vremena najviše su mi ostale u sjećanju večere poslije napornog dana, a osobito večera na kraju žetve koju su gazde pripravljale za sve koji su mu pomagali u ovom važnom i za njih radosnom poslu. Tog su dana stradale i guske i purice, a i po koje janje. Vino se točilo iz buradi, a žetvena večera bez debele gužvare s makom i orasima nije se mogla niti zamisliti, pogotovo ako je godina bila rodna i gazda zadovoljan. Doista, to su bila teška, ali lijepa vremena. Ljudi su imali više vremena jedni za druge, znali su se i u radu družiti i jedni drugima pomagati. Dešavale su se tu i nezgode, pa i nesreće. Događalo se da se od iskre od traktora zapali žito i izgori jedna, pa čak i sve kamare žita. U to vrijeme tehnika još nije dostigla vrhunsku zaštitu od takvih nemilih događanja«, završava svoja sjećanja Stjepan Čoban.

Vremena se mijenjaju, vršalica više nema, danas se žetva završava za jedan dan, nema se vremena niti za bocu piva, a vino iz buradi se odavno već ne toči. A guske i purice da i ne spominjemo...