Arhiv tekstova

 

Spustila se prava jesen. Pomalo je zahladilo i ponovno nas okuplja soba, u kojoj  smo zajedno. Možda je to i dobro. Više razgovaramo, više se družimo. No, kako je naš jezik, po riječima Svetoga pisma, »mač dvorezac«, često se u razgovoru više obaziremo na druge nego na sebe. Jednom riječju, često ogovaramo. Ogovor je zlo, iako je priča istinita. Nažalost, nikome ne pomaže, ali svima »odmaže«. Mnogo opasniji je sud. Sudimo drugima, osudimo i uopće ne mislimo kakvu smo osobnu kartu dali o sebi. Svatko tko sudi više govori o sebi, nego o onome kome sudi. Ipak, sud ranjava i rana teško zacjeljuje. Pod tim ranama mnogi pate i cijeli život nose na sebi pečat našega suda. Isusova poruka je »Ne sudite i nećete biti suđeni, ne osuđujte i nećete biti osuđeni.« U ovoj prilično »zgodnoj« priči. Našao sam nadahnuće za poruku ovoga razmišljanja. Priča govori: 

 

Otvorite molim

 

Stigao neki lopov u nebo i pokucao na rajska vrata: »Otvorite, molim!« Apostol Petar začuje kucanje i proviri kroz prozorčić na vratima. »Tko je?« »Ja.« »A tko si ti?« »Lopov, pusti me u raj.« »Ni govora, ovo nije mjesto za lopove.« »A tko si ti da me ne puštaš?« »Ja sam sveti Petar!« »Znam ja tebe. Ti si od straha zatajio Isusa prije nego je pijetao triput zapjevao. Sve ja znam, prijatelju!« Postiđen, sveti se Petar povuče i potraži svetoga Pavla: »Pavle, otiđi u vratarnicu i razgovaraj s onim čovjekom.« Sveti Pavao sad proviri kroz prozorčić: »Tko je tamo?« »Ja sam, lopov. Pusti me da uđem u raj.« »Raj nije mjesto za lopove!« »A tko si ti da me ne puštaš?« »Ja sam apostol Pavao!« »Ah, Pavao! Ti si išao u Jeruzalem i u Damask ubijati kršćane. A sad si u raju!« Postiđen, sveti se Pavao povuče i sam zbunjen, te ispriča svetomu Petru što mu se dogodilo. »Moramo mu poslati Ivana, evanđelista«, reče Petar. »On nikad nije zatajio Isusa, bolje će se snaći.« Sveti Ivan proviri kroz prozorčić. »Tko je tamo?« »Ja sam, lopov. Pusti me da uđem u raj.« »Možeš kucati koliko želiš, za grešnike kao što si ti u raju nema mjesta!« »A tko si ti da me ne puštaš u raj?« »Ja sam Ivan, evanđelist.« »A tako, ti si jedan od evanđelista. Zašto vi evanđelisti varate ljude? Napisali ste: ‘Kucajte i otvorit će vam se, tražite i naći ćete.’ Dva sata kucam i tražim, nitko me ne pušta da uđem. Ako mi odmah ne nađeš mjesto u raju, vratit ću se na zemlju i svima ispričati da si u evanđelju pisao laži!« Ivan se uplaši i pusti lopova u raj. Kad se propovjednik vratio na temu Radosne vijesti, neki čovjek mu upade u riječ: »Kakva je to Radosna vijest kad je tako lako ući u pakao, a tako teško u raj?« Raj je samo pitanje milosrđa.

 

Milosrđe je jedna božanska vlastitost

 

Vratio sam se prije dva dana iz Collevalenze. To je svetište blizu Rima, gdje je službenica Božja sestra Speranza imala viđenje Krista raspetoga, križ je usađen u zemlju, a na kugli zemaljskoj piše: Ja sam Bog Milosrđa. U probodenom srcu stoji jedna riječ, značajna i velika: Caritas – ljubav! Božja volja je bila da se ta skromna sestra »lati« posla i sagradi svetište Božjeg Milosrđa. To je ona i uspjela isključivo prilozima vjernika. Veličanstvena bazilika koju je pohodio i Ivan Pavao II. u pratnji kardinala Ratzingera (sada pape Benedikta XVI.). U tom svetištu su se našli svi predsjednici i ravnatelji Svjetske obitelji Radio Marije na IV. svjetskom kongresu. Geslo kongresa je bilo: S Marijom u službi Crkve. Dok sam čitao gore spomenutu priču, razmišljao sam puno o milosrđu. Uistinu raj nije za lopove. Ali raj je stanje duše koja je doživjela obraćenje i pokucala na vrata milosrđa. Da, ali tko to od nas pomišlja da je milosrđe jedna božanska vlastitost po kojoj se Bog najlakše približava čovjeku. Zaboravljaju to po koji puta i Petar, i Pavao, i Ivan, i toliki drugi. Tako našim sudom, osudom bivamo zatvorena vrata, koji se makar kao obraćeni lopovi hvataju za bravu milosrđa, zaboravljajući da je i nama Bog toliko puta oprostio ono što smo mi činili u svom životu i bilo je vrijedno osude. Bojim se da je došlo vrijeme kada se toliko revno brinemo o drugima, o njihovoj prošlosti, o njihovoj sadašnjosti te im predviđamo paklenu budućnost. Bez mrvice milosrđa sudimo i odbacujemo. Tako život biva za mnogu našu braću i sestre gorak i ranjiv, a Radosna vijest gubi »tlo pod nogama«. Tko je kriv ako smo svojim jezikom toliko »isprali« plodno tlo da više ne može biti zasađena biljka milosrđa? Milosrđe je stav čovjeka po čemu se otvaraju vrata svakom tko je željan biti prihvaćen i vraćen u zajednicu. Ljubav se očituje u navještaju pomirenja, opraštanja i prihvaćanja. Za grešnog čovjeka – a to je svatko od nas – nema bržeg puta do radosne suradnje osim puta milosrđa.