Arhiv tekstova

Pjesnik Dragutin Domjanić rođen je 1875. godine. Djetinjstvo provodi na obiteljskom vlastelinskom imanju u Krči pokraj Adamovca. Odlazi na školovanje u Zagreb, gdje kao pitomac plemićkog konvikta završava gimnaziju. U Zagrebu je studirao pravo koje je doktorirao 1899. godine. Službovao je kao sudski pristav, istražni sudac, a od 1906. godine Domjanić je vijećnik Banskog stola u Zagrebu. Bio je član JAZU-a, predsjednik zagrebačkog PEN-a i predsjednik Matice hrvatske. U raspri između mladih i starih, Domjanić se kao modernist priklonio mladima. Nije zabljesnuo naglo, ali je njegova pjesnička zvijezda na knjižvnom nebu sjala dulje i postojanije.

Prvu pjesmu »Ljubav k domovini« objavio je, pod pseudonimom Milivoj Seljan, u »Bršljanu« 1892. godine, dok je prvu pjesmu potpisanu vlastitim imenom objavio 1895. godine u »Viencu« (»Ridi Pagliaccio«). Godine 1909. objavljuje zbirku štokavskih pjesama  naslovljenu »Pjesme« u kojoj, pod utjecajem Verlainovske poetike, ali i vlastitog plemićkog porijekla, dominiraju motivi terasa, parkova, marioneta, markiza, paževa i dr. U štokavskim je pjesmama Domjanić često intimistički sanjar i otmjeni osamljenik, pjesnik duhovnih stanja, često bolećivih i umornih ugođaja, izraženih profinjenom osjećajnošću. Zbog ponavljanja u formi i sadržaju, Domjanićeva poezija pisana standardnim hrvatskim jezikom ocijenjena je slabijom od njegove dijalektalne kajkavske poezije, koju je pozitivno prihvatilo najšire čitateljstvo.  

U svojim kajkavskim stihovima Domjanić proširuje repertoar motiva u rasponu od domoljubnih do motiva vezanih za pučku kulturu, ali svoje osjećaje i razmišljanja najčešće izražava motivima prirode. Preko motiva ciklama u poznatoj pjesmi »Ciklame, krvave ciklame« pjesnik izražava svoj doživljaj rata, njegove uzaludnosti i tragičnih posljedica. U pjesmi »Bele rože« preko motiva ruža iznosi sjećanje na vlastito djetinjstvo, taj idiličan svijet koji je pjesnik sačuvao u svojoj duši. Pjesmom »Kaj« izrazio je svu ljepotu materinskog jezika, ljepotu kajkavštine i »ljubljene domače reči« kojom pokazuje čovjekovu povezanost sa zavičajem. Kajkavske su mu pjesme objavljene u zbirkama: »Kipci i popevke« (1917.), »V suncu i senci« (1927.) i »Po dragom kraju« (1933.). 

Svojim dijalektalnim pjesništvom Domjanić je afirmirao modernistički senzibilitet, ali i unaprijedio rubni položaj dijalektalne lirike. U njima govori o zamišljenom svijetu kojim dominiraju dvorci, parkovi i porculanske figurice i kojima on, pjesnik, bježi od svakodnevice. Strahuje od grubosti sadašnjice, žali za svijetom koji odumire, nepovjerljiv je prema novim idejama. Njegova je lirika idilična, sentimentalna i rezignantna, a podjednako obiluje slikovitošću i glazbenošću. U časopisima (»Vienac«, »Suvremenik«, »Književni jug«, »Nada« i dr.) objavljivao je poeziju i književne prikaze. Prevodio je J. W. Goethea, H. Heinea, C. Baudelairea, S. Mallarméa, L. N. Tolstoja, Gogolja i dr. 

Kajkavskim je pjesmama dotaknuo osjećajnost svojih čitatelja te nije čudo što su neke pjesme uglazbljene i pjevaju se sve do danas, najpoznatije su »Fala« i »Popevke sam slagal« koje je uglazbio Vlaho Paljetak. Dragutin Domjanić, jedan od najvećih dijalektalnih hrvatskih pjesnika, pisac koji je prvi u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnoga izraza umro je u Zagrebu 1933. godine.