Arhiv tekstova

Pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića prošlog je petka u Europskom domu u Zagrebu održan međunarodni znanstveni skup »Nacionalne manjine kao faktor stabilnosti u međunarodnim odnosima Hrvatske i Srbije«, na kojem je sudjelovalo 22 znanstvenika iz Hrvatske i Srbije. Raspravljalo se o brojnim problemima, ali i pozitivnim primjerima s kojima se susreću dvije susjedne države, te o politikama priznavanja prava i implementaciji zakona koji se odnose na položaj i život nacionalnih manjina, posebice Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj. 

Kroz sagledavanje pravno-političkog, ekonomskog i sociokulturnog položaja Srba i ostalih manjina u Hrvatskoj, kao i Hrvata te ostalih manjina u Srbiji, govorilo se o odlikama i posebnostima odnosa država prema nacionalnim manjinama, kao i o problemima s kojima se pripadnici manjina susreću u svakodnevici, u okruženju većinskog naroda. Na skupu je naglašena i uloga koju osim hrvatske i srpske nacionalne manjine imaju pripadnici ostalih manjina u Hrvatskoj i Srbiji, poglavito u ozračju sociopolitičkih promjena koje su se događale devedesetih godina dvadesetog stoljeća.  

 

Prevladavanje prošlosti

 

U ime organizatora – Instituta za migracije i narodnosti (IMIN) iz Zagreba, javno znanstvene ustanove specijalizirane za multidisciplinarno istraživanje migracija, manjina i etničnosti –  uvodnu riječ je održao predsjednik Organizacijskog odbora dr. Dragutin Babić: 

»Polazeći od činjenice da su odnosi Hrvatske i Srbije posredovani i njihovim odnosima za članstvo potpisivanjem mnogih obvezujućih ugovora  prenijele dio svoga suvereniteta na EU, pitanje odnosa prema nacionalnim manjinama u tim državama poprima složenije i šire značenje, stoga je jedan od ciljeva ovog skupa koji je organiziran u sklopu projekta ‘Nacionalne manjine u Hrvatskoj i eurointegracijski procesi’ pokazati kakva je i kolika uloga nacionalnih manjina u prevladavanju nedavne prošlosti i predstavljaju li one faktor stabilnosti u odnosima Hrvatske i Srbije, ili su pak izvor nestabilnosti i mogućih sukoba«, rekao je Dragutin Babić. 

Ovaj međunarodni znanstveni skup pozdravio je i potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Slobodan Uzelac izrazivši u svom govoru velika očekivanja od simpozija. »Pustimo naše ljude emocijama, neka osjećaju i govore što hoće, jer mislim da je pogrešno izbjegavati sukobe koji su sastavni dio našeg života, a naša je zadaća te sukobe transformirati iz neprihvatljivog u prihvatljivi oblik. Jedino konstruktivnim raspravama, bez nasilja i ostalih oblika destrukcije možemo i moramo unapređivati naše odnose«, rekao je dr. Uzelac.

Znanstveni skup je službeno otvorio izaslanik predsjednika Republike Hrvatske Siniša Tatalović rekavši u svom govoru kako je manjinski položaj uvijek povezan s osjećajem marginaliziranosti i »rascjepljenja« identiteta, jer su pripadnici nacionalne manjine na razne načine integrirani u nacionalnu državu čiji su građani i državljani, ali ne vide nužno sebe u toj nacionalnoj državi.  Njihove razlike, etničke, vjerske, jezične, te marginaliziranost koja iz njih proizlazi, približavaju ih nekoj drugoj nacionalnoj državi koja često graniči s državom u kojoj žive. U toj dvojnosti identiteta i interesa nacionalnih manjina sadržane su sve političke kontroverze koje se tiču, s jedne strane, zaštite njihovih prava na temelju međunarodnih i ustavno-pravnih dokumenata, i s druge strane, osiguranja teritorijalne cjelovitosti i sigurnosti nacionalne ili građanske države u kojoj se nalaze, rekao je Tatalović. 

 

Manjinsko pitanje od iznimne važnosti

 

U prvom bloku skupa, Nada Raduški iz beogradskog Instituta društvenih nauka ustvrdila je kako je Srbija multietnička, multikonfesionalna i multikulturalna država u kojoj manjinsko pitanje ima izuzetnu važnost. »Mada centralnu Srbiju odlikuje relativno homogena etnička struktura, manjinsko pitanje je važno s obzirom na specifičan prostorni razmještaj i proces etničke homogenizacije najrelevantnijih nacionalnih manjina (Albanci, Bošnjaci, Bugari i dr.). S druge strane, Vojvodina predstavlja pravi etnički mozaik mnogobrojnih manjinskih zajednica (Mađari, Hrvati, Slovaci, Jugoslaveni, Romi, Rumunji, Bugari i dr.), zbog čega su dobri većinsko-manjinski odnosi, etnička tolerancija i zaštita manjina neophodni za razvoj i stabilnost ove regije«, rekla je gošća iz beogradskog Instituta društvenih nauka. 

Jasminka Dulić iz Hrvatskog akademskog društva iz Subotice i dr. Zlatko Šram s Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba u svom su istraživanju nastojali ispitati kakva je povezanost sociodemografskih karakteristika i antisocijalnog ponašanja s latentnim stavovsko – vrijednosnim obrascima kod mladih u Srbiji. 

»Nastojali smo utvrditi može li se, i u kojoj mjeri, na temelju poznavanja latentnih – vrijednosnih obrazaca predvidjeti pojavljivanje antisocijalnih oblika ponašanja. Istraživanje je provedeno 2003. godine u Srbiji na kvotnom uzorku od 3180 ispitanika uz kontrolu spola, dobi (17-35 godina) i radnog statusa«, rekla je Jasminka Dulić i dodala kako su rezultati kanoničke diskriminacijske analize pokazali da sociodemografske karakteristike i oblici antisocijalnog ponašanja u značajnoj mjeri pridonose latentnoj konfiguraciji stavovsko-vrijednosnih sklopova. »Tako su kod muškaraca u većoj mjeri prisutni materijalističko-hedonistička orijentacija i nacionalistički sentiment (etnocentrizam i antisemitizam), a u manjoj mjeri prosocijalna orijentacija i potreba za razvojem ličnosti. Najmlađi ispitanici u većoj mjeri izražavaju materijalističko-hedonističku orijentaciju te intelektualnu otvorenost i potrebu za postignućem. Kvalificirani radnici u većoj mjeri izražavaju materijalističko-hedonističku orijentaciju, nacionalističke sentimente i antizapadnu orijentaciju, a u manjoj mjeri intelektualnu otvorenost i potrebu za postignućem.« 

Jasminka Dulić je na kraju zaključila kako ispitanici koji su sudjelovali u ratu na prostoru bivše Jugoslavije kao dragovoljci, koji su skloni fizičkim obračunima i koji sa sobom nose osobno naoružanje, u većoj mjeri izražavaju latentni stavovsko-vrijednosni obrazac koji definiraju materijalističko-hedonistička orijentacija, nacionalistički sentiment i antizapadna orijentacija, a u manjoj mjeri izražavaju prosocijalnu orijentaciju i intelektualnu otvorenost te da odsutnost potrebe za samoaktualizacijom, potreba za moći, nacionalistički sentiment i antieuropska orijentacija definiraju stavovsko-vrijednosnu strukturu karakterističnu za antisocijalno ponašanje i posebno naglasila zanimljivost kako dominantno-submisivna autoritarnost kod mladih u Srbiji ne pridonosi strukturi tog latentnog stavovsko-vrijednosnog prostora. 

Tomislav Žigmanov iz Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice govorio je o položaju hrvatske  manjine u Srbiji i o pitanju hrvatsko srpskih odnosa, a u samom uvodu upozorio je na glavne značajke aktualnog društvenog položaja vojvođanskih Hrvata. 

»Za ovu sam se temu odlučio prije svega iz razloga što se o njoj vrlo malo zna i najčešće se previđa u diskursima o hrvatsko-srpskim odnosima, a i zbog činjenice da u hrvatsko-srpskim odnosima, načelno, srpski odnos čini apsolutnu prevagu«, objasnio je Žigmanov i dodao kako je hrvatska manjina u Vojvodini jedina koja je u značajnoj mjeri trpjela fizičko nasilje i doživjela progone za vrijeme režima Slobodana Miloševića. »Hrvati u Vojvodini su nacija koja ima najjaču depopulaciju, a da uzrok tome nisu samo prirodni činitelji. Naime, glavni razlog naglog smanjenja broja Hrvata, a podaci govore kako je u razdoblju od 1991. do 2002. godine smanjen njihov broj za 30 posto, dok je samo u razdoblju od 1991. do 1996. godine iz Vojvodine iselilo oko 40 tisuća Hrvata, 17 ljudi je ubijeno, tri sakralna objekta su do temelja srušena itd. jest etnički motivirano nasilje, a ne treba zaboraviti ni činjenicu da se za dio tih aktivnosti danas sudi na Međunarodnom sudu u Haagu«, ustvrdio je Žigmanov i posebnu pozornost usmjerio i na izgradnju tzv. bunjevačke nacije, projekt koji je inicirao i poticao srbijanski režim od konca XX. stoljeća s ciljem razbijanja identitetske jezgre dijela Hrvata u Vojvodini, a nastavila ga je podržavati vlada Vojislava Koštunice. 

Zatim je Žigmanov iznio opću analizu hrvatsko-srpskih odnosa, kako u Republici Srbiji tako i u Saveznoj Republici Jugoslaviji, zatim u Državnoj zajednici Srbije i Crne Gore i na koncu Republici Srbiji. »Rezultat svih tih događanja jest činjenica da Hrvati danas u Srbiji nigdje ne predstavljaju niti relativnu većinu, a i dalje se u javnosti doživljavaju kao incidentna manjina, a karakteristična je i njihova nevidljivost u javnom medijskom prostoru Srbije, odnosno o njima se  piše samo u negativnim kontekstima, u nekim ekscesnim situacijama«, zaključio je Tomislav Žigmanov.     

Prof. Mario Bara i dr. Ivan Lajić u svom su radu prikazali kretanje broja Srba u Slavoniji i Hrvata u Vojvodini tijekom XX. stoljeća, dr. Dragutin Babić analizirao je primarne socijalne veze nekih nacionalnih manjina u Hrvatskoj (Česi, Slovaci, Mađari i Srbi) u vremenu koje je na sociopsihološkoj  i političkoj razini još uvijek bremenito etnonacionalnom »paradigmom« i turobnim ratnim naslijeđem, dok je prof. Ivan Šiber govorio o nacionalnim manjinama kao troublemakersima ili mostovima suradnje.

 

Svakodnevni život

 

U drugom bloku znanstvenog skupa »Nacionalne manjine i svakodnevni život« govorili su prof.  Jovo Komšić s Ekonomskog fakulteta iz Novog Sada (Savjeti za međunacionalne odnose i djelotvorno sudjelovanje manjina u javnom životu u AP Vojvodini), dr. Drago Župarić Iljić s Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba (Usporedba prekogranične suradnje organizacija Srba u Zagrebu sa Srbijom i organizacijom Hrvata u Srbiji s Hrvatskom), Šenol Selimović, novinar Slobodne Dalmacije iz Zagreba (Percepcija Turaka u hrvatskoj javnosti), Dinko Čorkalo Biruški i Dean Ajduković s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta iz Zagreba (Škola kao prostor socijalne integracije: što se u Vukovaru promijenilo tijekom šest godina?), Mirko Marković iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske (Djeca zajedno) i prof. Neven Hrvatić s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta iz Zagreba (Interkulturalni odnosi i obrazovanje na manjinskim jezicima: Hrvatska-Srbija).

Prvi predavač trećeg bloka znanstvenog skupa bio je Boško Kovačević s Otvorenog sveučilišta iz Subotice (Od etnocentrizma do eurocentrizma), a zatim su govorili Snežana Ilić iz Centra za razvoj civilnog društva iz Zrenjanina (Multikulturalne politike u Srbiji – od debate do praktičnih politika), Milan Podunavac s Fakulteta političkih nauka iz Beograda (Bazični konsensus i politika priznanja), Aleksandar Vukić s Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba (Položaj Srba u Hrvatskoj u procesu pridruživanja Europskoj Uniji), Ilija Krneta iz Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (Sigurnost povratnika srpske nacionalnosti na područjima posebne državne skrbi), Sandra Kralj s Filozofickej fakulty Univerzity Konštantina Filozofa iz Nitre u Republici Slovačkoj (Položaj slovačke manjine u Hrvatskoj prije i nakon društveno – političkih promjena 90-ih godina XX. stoljeća, situacija i perspektive XI. stoljeća) i prof. Dušan Janjić s Instituta društvenih nauka iz Beograda (Nove nacionalne manjine i demokratska manjinska politika).

Na kraju skupa svi su sudionici sudjelovali u zajedničkoj raspravi i donijeli zaključke, a organizator Institut za migracije i narodnosti najavio je izlazak zbornika radova svih sudionika ovog znanstvenog skupa pod nazivom »Nacionalne manjine kao faktor stabilnosti Hrvatske i Srbije«.