Arhiv tekstova

Problemi postoje da bi se rješavali. Dobro je kada se problemi razmotre i neke se stvari pomaknu s mrtve točke, pa makar to bilo i u smjeru razigravanja dobre volje za njihovo rješavanje. Ovoga je tjedna na dvodnevnom zasjedanju mješovitog hrvatsko-srpskog povjerenstva za manjine, koje je obuhvaćalo sesije u Beogradu i Subotici, usuglašeno preko 40 preporuka. Cilj rada povjerenstva, koje se posljednji put sastalo prije tri i pol godine, je praćenje provedbe Sporazuma između dviju država o zaštiti prava hrvatske i srpske manjine.

Za hrvatsku manjinsku zajednicu važna je, među ostalim, i jedna od usvojenih preporuka da nastava na hrvatskom jeziku bude izuzeta iz projekta racionalizacije školstva, što bi značilo da će i malobrojni odjeli moći funkcionirati i dalje. Na sastanku je bilo riječi i o nužnosti da se na Radio-televiziji Vojvodine formira uredništvo na hrvatskom jeziku, a najoštrija rasprava se vodila oko zahtjeva da se Hrvatima u Srbiji osigura pravo na izravnu zastupljenost u Skupštini Srbije, kakva je omogućena Srbima u Hrvatskom saboru. Zajednički zaključak sudionika ovog skupa je da su zakoni i propisi u objema zemljama dobri, ali da razina praktične primjene zakonske regulative često nije primjerena u svim područjima manjinskih prava. 

Po svemu sudeći, preporuke bi trebale razigrati dobru volju u pojedinim ministarstvima za daljnje konkretno rješavanje problematike života ovdašnjih Hrvata, kao i Srba u Hrvatskoj. Zakoni jesu dobri, a da bi bila dobra i njihova provedba, povjerenstvo će vladama i ministarstvima uputiti usvojene preporuke. Za to će izgleda trebati i »malo dobre volje«, a kada su već zakoni glede manjina u skladu s europskim standardima, valjda neće nedostajati i te »dobre volje«.  

Kada smo već kod razigravanja dobre volje, ukoliko netko pomisli da je siromašan, može relativno lako »razigravanjem« nadvladati takvu situaciju. Ako uvažimo da je jedan od kriterija kojima se definira siromaštvo i obujam kulturne potrošnje, onda ne može stajati tvrdnja da se na koncertima, primjerice, klasične glazbe gubi vrijeme. Baš suprotno tome. Uvažavajući takav kriterij, možemo postići da ne živimo ispod linije siromaštva. Uspoređujući naše plaće s troškovima za zadovoljavanje naših »velikih« potreba, razliku možemo anulirati kulturnom potrošnjom, kao jedinom potrošnjom kojom za sitne novce ustvari nadvladamo siromaštvo, no, ako uzmemo u obzir da Rusija upravo pomaže kreditnim aranžmanom od oko milijardu eura, možda i nećemo morati u tolikoj mjeri posjećivati koncerte klasične glazne. Zaduživao se i Maršal, pa što? Stvar razigravanja, zar ne?  Onda smo bar svake godine išli na more. Onako, u svom aranžmanu ili preko sindikata. I bili smo dobre volje. Makar na plaži.