Arhiv tekstova

Premda su kampanje protiv stigmatizacije duševnih bolesnika počele već od 1950-tih godina, paradoksalana je činjenica da se upravo posljednjih 60 godina percepcija psihijatrijskih bolesnika, kao opasnih, dva i pol puta povećala. Što više ljudi znaju o psihijatrijskim bolesnicima, to ih više doživljavaju opasnima, a najviše su obilježeni shizofreni pacijenti, te potom ovisnici. Svjetski podaci pokazuju da čak 12 posto populacije ima neki mentalni problem tijekom svog života, te da u četiri obitelji bar jedan član ima neki mentalni poremećaj ili poremećaj u ponašanju. Ovi su podaci, međutim, u regiji koja obuhvaća prostor između Subotice, Kanjiže i Segedina još drastičniji, ističe psihologinja iz Radionice za mentalno zdravlje »Expecto« Lívia Jóo Horti.

»Naše okruženje je jedno od najugroženijih u cijeloj Europi, gotovo je sigurno da se u svakoj obitelji može naći netko tko je psihički bolesnik, premda možda nikada nije potražio psihijatrijsku pomoć. Jedna od najprisutnijih bolesti ovisnosti upravo u ovom dijelu Europe je alkoholizam, a podaci unazad stotinu godina i više, koliko se sprovode sociološka istraživanja u Europi, upravo ovo područje svrstavaju u sam vrh gradova sa suicidnim pokušajima i izvršenim suicidima«, kaže Lívia Jóo Horti te dodaje, da je istodobno stigmatizacija takvih bolesnika ogromna, što bi upravo tim više trebalo motivirati na organizirane kampanje i aktivnosti kojima bi se utjecalo na promjenu takvih stavova.

Upravo tako izrazito negativni stavovi okruženja prema osobama s mentalnim problemima, zaziranje od njih, a nerijetko i prezir prema njima, dovode do toga da se ti ljudi i dalje ustručavaju zatražiti liječničku pomoć. Načelnica odjela psihijatrije u subotičkoj bolnici Nada Vasković Maravić ističe, da pod utjecajem stigme duševni bolesnici postaju još više osjetljivi i ranjiviji, nezadovoljni i neadekvatno reagiraju, te sama stigmatizacija usporava ili sprječava njihovo izlječenje i vraćanje u zajednicu i normalno funkcioniranje. 

»Doživjeti nekog kao opasnog sigurno nije ugodno, ali naš je zadatak napomenuti da duševni bolesnici nisu opasni, oni imaju u izvjesnom smislu faze svoje bolesti, imaju faze remisije, kada da su potpuno neupadljivi, ako su pod kontrolom u svakom slučaju mogu biti korisni u društvu.«

  Ponašanje duševnih bolesnika za okruženje je najčešće nerazumljivo, neki simptomi bolesnika su upadljivi, ponašanje im je nepredvidivo, stoga se stvara mišljenje da su oni nerazumni, a kao posljedica toga da su opasni. 

»Na primjer, kod opsesivno kompulsivnih neuroza oboljeli ima potrebu i sto puta na dan oprati ruke, ali treba razumjeti da ga na to tjera njegov poremećaj, on ne spada u grupu teških duševnih poremećaja i nije opasan za okolinu. Potom, netko mora izvesti neke ritualne radnje i ne može bez njih, to je također upadljivo. Kod manično depresivnih psihoza, recimo, čovjek je bez razloga veoma veseo, sklon je rasipništvu, trošenju i to je upadljivo i na neki način nerazumljivo okolini. Zatim, promiskuitet kao poremećaj, ili recimo za okolinu je nerazumljivo da netko na isti način pravi iste pogreške, na isti način dolazi u sukob sa zakonom, i pri tome ne uči ništa iz iskustva, što također može biti poremećaj ličnosti.«  

Šira populacija smatra da je duševno oboljeli individualno i socijalno mrtav, i toga se ljudi plaše. Isto tako smatraju da su duševni bolesnici slabi, nejaki i zbog toga ih se klone, ne želeći da sami budu dio iste te grupe. »Šira populacija zna, i ima strah od toga, da je mala granica izmedu zdravlja i duševne bolesti, skliznuti na drugu stranu razuma nije tako nemoguće i vrlo je blizu. Svatko ima svoju točku loma, samo ako pritisak dovoljno dugo traje  i ako je dovoljno velik«, kaže dr. Nada Vasković Maravić.