Arhiv tekstova

Glavni događaj prošloga tjedna među Hrvatima u Vojvodini nedvojbeno je bilo odlikovanje četvero ovdašnjih hrvatskih književnika i kulturnih djelatnika, kojima je predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić uručio odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za očuvanje kulture hrvatskog naroda u Srbiji. Podsjetimo, prošle srijede u Zagrebu su odlikovani Lazar Merković, Jasna Melvinger, Petko Vojnić Purčar i Vojislav Sekelj.

Posebnu pozornost u tom činu izaziva »povijesni« podatak kako je to bilo prvi puta da prvi čovjek Republike Hrvatske dodjeljuje nagrade za ukupan doprinos na očuvanju hrvatske kulture u Srbiji građanima hrvatske nacionalnosti koji tu žive i rade. U razgovoru s dobitnicima ovog velikog priznanja otvorili smo temu značenja nagrada u kulturi, pitanja – što one donose hrvatskoj kulturi u Vojvodini, te na koncu i zatražili njihova mišljenja o budućnosti ovdašnje hrvatske književnosti. 

 

Zauzimanje za 

ravnopravnost

 

Razvijati vlastitu nacionalnu kulturu prvorazredna je zadaća svakog čovjeka, a očuvanje hrvatske riječi i književnosti bio je smisao njegova višedesetljetnog usredotočenog djelovanja, kaže za naš list Lazar Merković, književnik, prevoditelj i kroničar mjesne hrvatske povijesti u Subotici.

»Nastojali smo hrvatsku riječ i književnost postupno integrirati ne samo u kulturu okruženja, koje nam često nije bilo sklono, štoviše bilo je i neprijateljski nastrojeno, nego i u bogata, razvedena događanja, procese, ali i svijest ljudi, javnog mnijenja u matičnoj nam zemlji«, prisjeća se Merković. 

»Prodori realizirani u zadnjih nekoliko godina na toj razini trebali bi biti predmetom jedne šire elaboracije s ciljem cjelovitijeg sagledavanja, ocjene, te na temelju svega toga što učinkovitijeg uključivanja u integralnu hrvatsku kulturu kao njena tvoračka sastavnica, a da pri tome ne zaboravimo našu ugrađenost u kulturu u zemlji u kojoj smo živjeli, živimo i kojoj kanimo živjeti. Upravo u svemu tome vidim budućnost hrvatske književnosti, publicistike, novinstva, odnosno medija«, kaže on. 

Kako bismo tu golemu zadaću što učinkovitije obavili, kako smatra Merković, potrebno nam je sustavno posredovanje naših stvaralačkih stremljenja, djela, osobnih i skupnih. 

»U tome znakovito mjesto imaju sredstva javnog priopćavanja. Na prvom mjestu ističem ‘Hrvatsku riječ’, njenu bogatu nakladničku djelatnost, radijski program. Nažalost, televizija nam je sporadičan, a ne sustavno ustrojeni medij. Konačno, potrebno je da u svijesti nekih naših pojedinaca konačno prevlada spoznaja, taktičko i strategijsko opredjeljenje za onu kulturu koja ostavlja trajne tragove o bitku, opstojanju našega na ovim prostorima, jer se postaje sve neizvjesniji pod valovima kiča, šunda, politikanstva i politike demagogije, pornografske suicidnosti...«, smatra Merković.

 

Dio nacionalnog 

literarnog korpusa

 

Govoreći o tome što joj nedavno primljeno odličje znači književnica, jezikoslovka i sveučilišna profesorica u mirovini Jasna Melvinger kaže kako je zahvalna svima koji su rezultate njezina dugogodišnjeg književnog rada ocijenili kao vrijedan prinos reprezentativan za hrvatsku kulturu. 

»Odlikovanja koja smo dobili mnogo mi znače i kao potvrda da hrvatska književnost u Bačkoj i Srijemu nije osuđena tavoriti u uskoregionalnim okvirima nego se prihvaća kao dio integralnog nacionalnog litetararnog korpusa«, kaže Melvingerova.

Hrvatska književnost u Bačkoj i Srijemu, kako ističe, ima bogatu tradiciju koja datira još iz razdoblja prije preporoda, no po njezinom mišljenju, treba još dosta poraditi na tome da se ta baština uknjiži u književno-povijesnom smislu i na suvremeni način bolje osvijetli. 

»Današnja hrvatska književnost na prostorima Vojvodine nema po svemu isti status kao književnosti ostalih manjinskih naroda u multikulturalnoj sredini u kojoj živimo. Treba se još boriti za doličan status hrvatskog pisca u vojvođanskim strukovnim organizacijama, književnoj periodici, nakladničkim kućama i medijima«, smatra književnica.

S druge strane, kad je riječ o nazočnosti hrvatskih pisaca iz Srbije u aktualnom književnom životu matične nam države, prema njezinim riječima, pozitivnih primjera ima svakim danom sve više. »Upravo ovih dana Hrvatsko društvo pisaca organiziralo je okrugli stol u Zagrebu na kojem se govorilo o djelima Petka Vojnića Purčara, čime se obilježava 70. obljetnica njegova života«, dodaje ona. 

 

Nagrade su satisfakcija, ali i neugodnost

 

Jedan od dobitnika odličja Reda Danice hrvatske Petko Vojnić Purčar dobar je sugovornik na temu nagrada u kulturi, budući da je u javnosti najpoznatiji upravo po NIN-ovoj nagradi za književnost, koju je 1977. godine dobio za roman »Dom sve dalji«. 

»Punih 21 godinu nisam dobio ni jedno književno priznanje ili nagradu. Budući da nikad nisam bio politički aktivist, ni u socijalizmu, ni u kapitalizmu, pogotovo u ratovima 90-ih, kojih sam se užasavao, nisam mogao biti odlikovan drugim odličjem do ovog s likom mog prethodnika Marka Marulića, rođenog prije 560. godina u Splitu. Pisao je hrvatskim i latinskim jezikom, što pokazuje da je bio veliki talent i duh, kojega su suvremenici citirali i preveli na gotovo sve europske jezike. Zapravo, Marulić je prvi u nizu velikana, a možda i genija, ne samo hrvatske književnosti već i europskog latiniteta«, kaže Petko Vojnić Purčar, objašnjavajući koliko mu ova nagrada znači.

O utjecaju nagrada na književno stvaralaštvo kaže: »Od dosadašnjih nagrada imao sam književnu i osobnu satisfakciju, ali i niz problema i velikih neugodnosti. Na primjer, roman nagrađen prvom nagradom od žirija Društva književnika Vojvodine ‚Odlazak Pauline Plavšić’ adaptirao sam u dramu s naslovom ‚Dolaziš opet Adame’, koja se igrala s velikim uspjehom u Narodnom kazalištu u Subotici. A onda su tri komisije – soc. saveza, boraca i komunista – zabranile predstavu govoreći kako i suviše oštro i kritički tretiram Hrvate Bunjevce među kojima, kako su oni tvrdili, nema ni pijanaca, ni samoubojica, ni bezočnih zavodnih žena, kao što ih ima u mom komadu. U isto vrijeme napali su i jednu mađarsku dramu u kojoj se glavni junak vješa o đeram. Autor te drame se na volšeban način izvukao, a mene su maltretirali još nekoliko mjeseci i godina. Nervirao sam se i bio sam melankoličan, ali niti danas ne znam zašto«, kaže Petko Vojnić Purčar.

Položaj hrvatske književnosti u Vojvodini nije zavidan, ali ga, kako kaže, vlastitim angažmanom nastoji unaprijediti. »Upozoravam kolege u uredništvu časopisa ‘Klasje naših ravni’ da unaprijedimo ovaj časopis, jer hrvatski književnici u Vojvodini zaslužuju barem jedan književni časopis s visokim književnim kriterijima. Nedavno je u Upravi Društva književnika Vojvodine, čiji sam član, pokrenuta inicijativa za ustanovljenje priznanja za hrvatsko književno djelo u Vojvodini s naziovm ‘Ilija Okrugić Srijemac’ koje će se dodjeljivati svake druge godine. Hrvatski autori u Vojvodini polako imaju sve bolje uvjete, a mislim da imaju i budućnost. Naravno, na piscima je da pišu sve bolja i snažnija djela«, kaže Vojnić Purčar na kraju razgovora.

Treba poticati mlade

 

Književnik, novinar i kulturni djelatnik iz Subotice Vojislav Sekelj kaže kako su nedavno dobivena odlikovanja Reda Danice hrvatske značajna ne samo za nagrađene već i za cijelu hrvatsku zajednicu na području Vojvodine. »Naše odlikovanje, budući da smo prvi s ovih prostora koji smo ga primili, otvara mogućnost u budućnosti i za odlikovanja nekih drugih pripadnika hrvatske manjine. Također, ovim je stvorena neka vrsta prodornosti nas prema matici, ali i prema javnosti u Vojvodini i Srbiji«, kaže Vojislav Sekelj.

On smatra kako su se u posljednjih nekoliko godina desili pozitivni pomaci glede pozicije Hrvata u Vojvodini, ističući u tom smislu pokretanje nekoliko profesionalnih institucija. 

»Nešto se kreće, polako izlazimo iz ‘žabokrečine’ – što ne može biti učinjeno odjednom. Volio bih da ima više mlađih stvaralaca, možda su ove nagrade podstrek za mlađe da više rade«, kaže Sekelj. 

No, kako podsjeća, bilo je i »čupavih« vremena glede očitovanja hrvatstva na ovim prostorima. »Primjerice, za vrijeme 90-ih, dok sam izdavao ‚Žig’, zbog novinskih tekstova sam nekoliko puta išao na sud. Ipak, bila su to drukčija vremena, a moram reći da smo tada imali jaku ekipu u uredništvu. Dvotjednik ‘Žig’ je, može se reći, bio odskočna daska za neke koji su tamo radili. Jedino sam ja stagnirao«, kaže u šali Sekelj. 

Svi nedavno odlikovani hrvatski književnici iz Vojvodine pripadaju starijoj generaciji, kaže Sekelj upozoravajući, kako je autora mlađe generacije među ovdašnjim Hrvatima malo. »Problem je što se ne radi s mladima, što im se ne otvaraju ‘prostori’. Izdati knjigu ne znači ništa. Ona bude objavljena i kroz pet godina, pa i manje, svi te zaborave. Autori trebaju biti konstantno prisutni kroz književne časopise i drugu periodiku. Treba ih stalno poticati, kao što je mene na pisanje poticao Lazar Merković. A i moja je malenkost kasnije poticala neke druge autore«, napominje Vojislav Sekelj.