Arhiv tekstova

Na području Vojvodine sve do 1948., tri godine poslije završetka Drugog svjetskog rata, gotovo da nije bilo mjesta bez logora, u kojima je mučeno i ubijeno više desetina tisuća podunavskih Nijemaca, uglavnom žena, djece i staraca.

»Imala sam samo 12 godina i doživjela sam i Gakovo i Kruševo. Tamo su mi sve pobili - mamu, brata, baku, djeda, tete. Preživjela sam samo ja... Moja sestrična je imala bebu od šest mjeseci – i nju su odveli«, sjeća se Katarina Nikolić, rođena Pilharc, jedna od rijetkih preživjelih svjedokinja onoga što se događalo u poslijeratnim logorima. 

 

Suočavanja s vlastitim 

zločinima

 

Prema nedavno objavljenim podacima Anketnog povjerenstva Skupštine Vojvodine o civilnim žrtvama u Vojvodini od 1941. do 1948. godine u tadašnjoj Jugoslaviji ubijeno je 25 tisuća civila, pripadnika njemačke nacionalne manjine. Upravo izvješće Anketnog povjerenstva, te u javnosti sve izraženija potreba za suočavanjem s vlastitim zločinima počinjenim‚ 90-tih godina, aktualiziraju i pitanja zločina počinjenih prije 60 godina. Njemački narodni savez, udruga koja okuplja sugrađane njemačke nacionalnosti, tijekom ove godine organizirala je nekoliko tribina i predavanja o civilnim žrtvama rata u svim nacionalnim zajednicama u Vojvodini, a ovaj ciklus zaključen je prošlotjednom tribinom o poslijeratnim stradanjima podunavskih Nijemaca. Profesor povijesti i predsjednik Njemačkog narodnog saveza Rudolf Weiss ističe da je vrijeme da se prekine 60 godina duga šutnja o stradanjima Nijemaca, i da se o tim zločinima govori bez tabua, ali i bez ostrašćenosti.

»Tko ne nauči iz povijesti osuđen je ponoviti iste pogreške. Na žalost, na južnoslavenskim prostorima pogreške su se ponovile i opet imamo masovne grobnice. Užasna je činjenica da su logori u Vojvodini postojali tri godine nakon svjetskog rata, i o tome se šutjelo. I onda, povijesno  prokletstvo nas je stiglo, ponovili su se Stajićevo i Begejci u Banatu, gdje su ljude iz Vukovara zatvarali u logore i mučili. Također je u Banatu bio najgori logor smrti i za podunavske Nijemce, i o tome se šutjelo. Ne smije se šutjeti, zbog naše djece i naše budućnosti, moramo raskrstiti s tom tamnom stranom naše zajedničke prošlosti«, kaže Rudolf Weiss.

Procjene su da je u Kraljevini Jugoslaviji ukupno živjelo oko 538 tisuća Nijemaca, od čega više od 400 tisuća na teritoriju današnje Vojvodine. Danas ih je u Vojvodini manje od četiri tisuće. 

»Najstrašnija je činjenica da je svatko tko se iole od podunavskih Nijemaca ogriješio u ratu, pobjegao prije dolaska Crvene armije i partizana, a ostali su oni koji su bili apsolutno sigurni u svoju nedužnost i, nažalost, upravo oni su stradali u tim logorima. Na primjer, u logoru smrti Knićanin prema najnižim procjenama ubijeno je 11 tisuća žena, djece i staraca. U tom je logoru u jednom trenutku bilo gotovo šest tisuća djece do 14 godina, a od listopada 1944. do prosinca 1945. u tom je logoru umrlo 1.038-ero djece do 10 godina starosti. Mora se govoriti o tome da su u tim logorima djeca umirala, a, na žalost, oni koji su počinili zločine nikad nisu kažnjeni, čime je poslana tragična poruka mladim naraštajima da se zločin može nekažnjeno činiti«, kaže Weiss.

 

Još uvijek nedostupni

državni arhivi

 

Je li podatak o 25 tisuća ubijenih njemačkih civila konačan, ipak je još uvijek upitno. Naime, njemački izvori kažu da je na teritoriju bivših jugoslavenih zemalja taj broj žrtava trostruko veći. Saznanja o stradanju podunavskih Švaba dobivena su uglavnom na temelju izjava svjedoka i preživjelih logoraša, jer službeni državni arhivi još uvijek nisu otvoreni.

»Godinama se do sada govorilo da se tijekom završetka Drugog svjetskog rata u sporadičnim borbama desilo da i neki njemački civil slučajno pogine. Danas imamo zaključak Anketnog povjerenstva gdje se kaže da je 25 tisuća njemačkih civila ubijeno u tadašnjoj Jugoslaviji, a kada konačno budemo dobili mogućnost ući u arhive vjerojatno ćemo stići i do brojke od 70 tisuća, koliko kažu njemački izvori. Zamjeraju nam da su naša svjedočenja uglavnom svjedočenja preživjelih tog genocida nad njemačkim življem od 45. do 48. godine, međutim arhivi su još uvijek nedostupni. Od osnivanja Njemački narodni savez traži da nas puste u arhive da skupa sa srpskim povjesničarima obradimo građu, ali i do danas su nedostupni i vojni i arhivi tajne policije (OZNA, KNOJ, UDBA, SDB, današnja BIA).« 

U Kraljevini Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata živjelo je više od pola milijuna Nijemaca, koji su u to vrijeme bili najbrojnija nacionalna manjina. U Vojvodini su više od 30 posto stanovništva bili ljudi njemačkog podrijetla, a danas ih ima manje od četiri tisuće, odnosno 99 posto njemačkog stanovništva je nestalo s teritorija Vojvodine. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2002. godine u Republici Srbiji živi 3.901 Nijemac, a od toga 3.154 u Vojvodini. Za vrijeme i poslije rata oko 300 tisuća je otišlo, veliki dio je stradao odmah poslije rata, dok je značajan dio iz straha prestao iskazivati svoju nacionalnu pripadnost. Progon i ubijanje građana njemačke nacionalnosti pratilo je i oduzimanje i nacionaliziranje njihove imovine, stotine tisuća kuća, tvrtki, mlinova, pivovara. Posljednje procjene govore da je na teritoriju bivše Jugoslavije, od Slovenije do Vojvodine, oduzeto imovine u vrijednosti od oko 50 milijardi eura. Samo u Vojvodini od njemačkih vlasnika oduzeto je oko 680 tisuća hektara obradive zemlje.