Arhiv tekstova

Predsjednik Skupštine Grada Zrenjanina i potpredsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Aleksandar Marton u fokus interesa hrvatske i srpske javnosti dospio je nakon odluke da primi predstavnike Udruge pravnika »Vukovar 1991« i podrži njihovu inicijativu da se u Stajićevu i Begejcima, na mjestima gdje su prije 18 godina bili logori za državljane Hrvatske, postave spomen obilježja. Bio je to povod da se nađe na udaru srpskih desničarskih organizacija i političkih stranaka koje su ga nazivale »ustašom«, »agentom hrvatske službe«, »izdajnikom Srbije«… Ultradesničarska organizacija »Naši«, sa sjedištem u Aranđelovcu, izradila je plakate na kojima je optužila ovog mladog političara da je »bez ikakvog srama odlučio podići spomen obilježje ustaškim zločincima koji su ubili i protjerali više stotina tisuća Srba u operacijama Bljesak i Oluja«. Udruženje ratnih vojnih invalida u Zrenjaninu, čiji su pojedini članovi stupili i u višednevni štrajk glađu, zatražilo je njegovu smjenu, a ovaj zahtjev sada je i »institucionaliziran«, budući da je na posljednjoj sjednici grupa od 24 vijećnika Srpske radikalne stranke i Demokratske stranke Srbije u zrenjaninskom parlamentu podnijela pismeni zahtjev za Martonov opoziv. Zamjereno mu je što je podržao predsjednika Udruge pravnika »Vukovar 1991« Zorana Šanguta koji, kako je navedeno u zahtjevu za smjenu, »uspoređuje Jasenovac, Auschwitz i Loru sa sabirnim centrom u Stajićevu, koji Srbe karakterizira kao genocidan i fašistički narod«. 

Samo zato što je iskazao svoje mišljenje, Martonu i njegovom troipolgodišnjem djetetu je prijećeno smrću, a slučaj je prijavljen policiji. Početkom kolovoza, naime, dvojica nepoznatih muškaraca su mu, dok je prolazio Ulicom Žarka Zrenjanina, zaprijetila riječima: »Ustašo, ti i tvoj sin ste gotovi.« 

O svim ovim događajima, ali i o tome kaje li se što je primio predstavnike Udruge pravnika »Vukovar 1991« i vjeruje li u pomirbu između Hrvata i Srba, Aleksandar Marton govori u intervjuu za Hrvatsku riječ.

 

HR: Na posljednjoj sjednici Skupštine Grada Zrenjanina oporbeni su vijećnici podnijeli inicijativu za vaš opoziv, između ostalog i zato što ste podržali hrvatsku udrugu »Vukovar 1991« u namjeri da postavi spomen-ploče u Stajićevu i Begejcima. Smatrate li da taj postupak protiv vas zapravo predstavlja samo prikupljanje političkih poena?

 

U dobroj mjeri sam siguran da političke stranke, prije svega desničarske, pokušavaju iskoristiti čitavu ovu novonastalu situaciju u svezi sa Stajićevom i Begejcima da opet vrate svoj govor u one devedesete godine. Dobro se sjećamo koliko je u to vrijeme bio oštar jezik predstavnika tih političkih opcija. Kada usporedimo neke rečenice iz 1991. i 1992. godine s onima koje možemo čuti sada, ne samo od nekih stranaka već i udruga, jasno možemo vidjeti kako su one gotovo identične. Očekivao sam te pritiske, jer bez obzira što ja i jedan dobar dio stanovništva Srbije mislimo, ovdje nažalost još postoje ljudi koji žive u tim devedesetim godinama i kojima su još puške i bombe u glavi. Nadam se da će vrijeme to zaliječiti i da ćemo ipak pokazati kako je većinska Srbija za pomirenje, kao što se iskreno nadam da je i većinska Hrvatska. 

 

HR: Poslije prijama izaslanstva bivših hrvatskih zatočenika doživjeli ste neugodnosti, prozivke, verbalne napade… Kajete li se danas zbog toga što ste podržali predstavnike Udruge pravnika »Vukovar 1991«?

 

Naravno da se ne kajem! Te ljude sam tada upoznao i na osnovi svega onoga što sam u to vrijeme čuo od njih, a kasnije i čitajući njihove izjave i poglede na sve ono što se dešavalo devedesetih godina, shvatio sam kako smo u dobroj mjeri istomišljenici. Vidim da potpuno i demokratski razgovaraju, da kritiziraju i zločine koji su počinjeni s hrvatske strane. Sve što oni hoće, ja mislim da je potpuno ljudski. Posljednjih mjeseci istraživao sam što se dešavalo u Stajićevu, čitao sam izvode iz optužnice protiv Gorana Hadžića u kome se taj logor spominje i vidio sam kako je zatvorenicima u to vrijeme bilo teško. Sudska će tijela, nadam se, utvrditi koji je stupanj svega toga bio, tko je što radio, a ja kao čovjek neću  zatvarati oči. Mislim da tako treba postupiti svaki normalan političar na prostoru bivše Jugoslavije, jer je ovo okretanje jedne nove stranice. Da podvučem još jednom – ne kajem se što sam ih primio. Mislim da je ovo jedna duboko ljudska priča koja treba postojati na svim stranama. 

 

HR: Jeste li imali podršku u vrijeme brojnih negativnih kritika upućivanih na vaš račun i s kojih strana je ona pristizala?

 

Najveću podršku imao sam od Lige socijaldemokrata Vojvodine, na čemu joj zahvaljujem. Osim Gradskog odbora u Zrenjaninu, mene je podržalo i najviše političko tijelo stranke i to otvoreno. Dobio sam i puno podrške od običnih građana, ne samo Zrenjanina, već i šire. Čuvam još poruke u mobitelu i mislim da su jako važna stvar. Dešavaju se, naravno, i suprotne stvari. Eto, prije desetak dana šetao sam glavnom gradskom ulicom u društvu jednog člana Gradskog vijeća. Jedan čovjek, koji se našao blizu nas, pljunuo je i čuo sam kako je rekao: »Ustašo«. Okrenuo sam se i u maniri dobrog Vojvođanina mu kazao kako se u Vojvodini ne pljuje po ulici, a naravno da tu riječ »ustašo« nisam niti komentirao. Dajem svakome pravo na svoje mišljenje, ali jednako tako očekujem da ga i oni daju meni. 

 

HR: Jedna od neugodnosti, reklo bi se možda i najvećih, desila se prije nekoliko mjeseci, kada su vas dvojica muškaraca nazvala »ustašom« i zaprijetila da će ubiti vas i vašeg malodobnog sina. Koliko vas je to uplašilo i kako na taj incident gledate s ove vremenske distance?

 

Nije bilo nimalo ugodno, pogotovo što se sve desilo na nekih 400-500 metara od moje obiteljske kuće. To nije bila prva prijetnja. Doživio sam ih i prije nekoliko mjeseci i prije tri godine kada sam, također, nazvan »ustašom«. Međutim, u kolovozu ove godine prvi put sam slučaj prijavio policiji zato što je tada spomenut i moj malodobni sin. Ipak, ne bojim se, imam puno prijatelja u ovom gradu, a i siguran sam da se nalazim na strani istine koju ću i dalje javno iznositi. Oni koji misle da griješim, imaju na to pravo, ali bih ih molio da moju obitelj ostave na miru i da meni daju zajamčeno pravo na mišljenje. Mogu govoriti da je Aleksandar Marton ovo ili ono, mogu tvrditi da griješim, ali ne smiju udarati na sigurnost moje obitelji. 

 

HR: Poslije podrške dane bivšim hrvatskim zarobljenicima neki su čak išli dotle da vas optuže kako radite protiv interesa Republike Srbije, da će vaše izjave dane Hrvatskoj radioteleviziji biti iskorištene pred Međunarodnim sudom pravde u korist Hrvatske, koja je tužila Srbiju za naknadu ratne štete. Koliko su realne takve tvrdnje?

 

To doista nema nikakve veze s realnošću, a dosta toga se moglo čuti. Na press konferenciji Srpske radikalne stranke je rečeno kako sam »špijun hrvatske tajne službe«, da radim za interese Hrvatske, a u svezi s tužbom protiv Srbije. Ako misle da će izazvati štetu nešto što je općepoznato, što se već nalazi u optužnicama i što je netko samo ponovio, onda je očigledno da griješe. Postupak pred Međunarodnim sudom pravde ide svojim tijekom, a ja bih osobno volio da i Hrvatska i Srbija povuku tužbe jedna protiv druge, jer je stup dobrih odnosa među zemljama bivše Jugoslavije ne dobar, nego odličan odnos Zagreba i Beograda. Mislim da tim tužbama neće daleko dogurati ni jedni, ni drugi. 

 

HR: Vladika banatski Nikanor, koga pamte po nimalo pomirljivim porukama, svojevremeno se zapitao: »Tko je taj mirotvorac koji miri Srbe i Hrvate, vjekovne neprijatelje?« Vjerujete li vi u pomirenje Hrvata i Srba?

 

Vidio sam tu vladikinu izjavu i ne bih je, naravno, komentirao. Ali, mislim da Srbi i Hrvati nisu vjekovni neprijatelji. Tome u prilog ide i sama činjenica da u bivšoj Jugoslaviji, u Hrvatskoj, Vojvodini, Bosni i Hercegovini, Zrenjaninu, imamo na tisuće i tisuće mješovitih brakova između Srba i Hrvata. Često nam se ne razlikuju ni imena ni prezimena, jezik i povijest su nam gotovo isti, problemi u ovom vremenu tranzicije također, jedino nas razdvaja pripadnost većinskoj religiji. Vjerujem da je većina i Srba i Hrvata za pomirenje, što se i primjećuje na temelju kontakata među gospodarstvenicima, kulturnim djelatnicima… Sve je više filmova koje u Zagrebu snimaju naši glumci, a u Beogradu hrvatski. Jednostavno, ovo je jedno područje i trebamo shvatiti da naše gospodarstvo najbolje može funkcionirati ako je jedinstveno. Svakako postoji i manjina, koja je uvijek glasnija, a ima je i s jedne i s druge strane. Ona gleda tu priču uvijek staviti u domenu svađa. Apeliram na sve koji normalno misle da budu glasniji i da se nitko ne stidi ako Hrvat ima najboljeg prijatelja Srbina, ili Srbin suprugu Hrvaticu. To nije za stid, niti za bilo kakvu osudu, čak je za ponos.