Arhiv tekstova

Pjesnik, pripovjedač i romanopisac Ivan Kozarac najneobičnija je književna pojava hrvatske moderne.  Rođen je u Vinkovcima 1885. godine. Potječe iz skromne seljačke obitelji koja ga je nakon završene osnovne škole poslala na školovanje. Upisao je gimnaziju koju je, zbog smrti oca, napustio već u drugom razredu. Jedno je vrijeme proveo u vojsci, potom bio sudski i advokatski pisar pa poslovođa naklade Društva hrvatskih književnika u Zagrebu gdje se liječio u poznatom lječilištu na Sljemenu. Umro je prerano 1910. godine. Rana smrt od sušice spriječila ga je da se u potpunosti izgradi kao pisac.

Kozarac je stvaratelj čiji se pjesnički i pripovijedni rad povezuje u nerazdvojnu cjelinu. Počeo je pisati vrlo rano, prva su mu djela objavljivana već sa sedamnaest godina u modernističkom časopisu »Savremenik«. Javlja se misaonom i socijalnom poezijom koja je izrazito oponašateljska i koja, prema mišljenju kritike, ima samo dokumentarnu vrijednost. Najbolje su mu pjesme pisane u narodnom duhu koje zapravo predstavljaju svojevrsnu vježbu za pripovijedni rad jer je i u njemu zaokupljen istim motivima i temama. 

U Kozarčevim djelima, baš kao i u djelima Dinka Šimunovića, folklorne se teme probijaju autentičnim izrazom do punoga umjetničkoga sjaja. Izraziti je pripovjedač sela, života Šokadije. Promatra i slika život slavonskoga sela izrazitom modernističkom osjetljivošću. Njegova ljubav prema rodnome kraju izbija iz svih djela jer je rodnu zemlju osjećao i doživljao svim svojim osjetilima, ona se uvukla pod njegovu kožu i tekla njegovom krvlju. Volio je svoju Šokadiju iako je, kao realist, reagirao i opisao sve pojave u životu slavonskoga sela u doba nestanka Vojne krajine kada se rasplamsava želja za slobodom, ali se i razvija lijenost, nerad, razvrat, pijančevanje i rastrošnost. Dok Slavonci bećare i ljubuju, rasipa se imanje, zemlja propada, a stranci kupuju zemlju, šume pa i slavonske žene. 

U književnosti se javlja kao samouki pisac knjigom pripovijedaka »Slavonska krv« (1906.). Njegovo najvažnije djelo, roman »Đuka Begović« (izlazio je u »Obzoru« 1909., a kao samostalna knjiga objavljen posthumno 1911. godine) jedno je od najboljih proznih ostvarenja hrvatske moderne. Glavni lik Đuka Begović bećar je koji žudi za slobodom, čovjek snažnih nagona koji teško obuzdava svoje emocije i koji ne poštuje moralne norme, ne priznaje zakone, ni svjetovne ni Božje. Kozarac je u mnogočemu sličan svome najizrazitijem liku, Đuki, kroz kojega je prikazao sve zamke mladosti, bećarenja i nekritične opijenosti užicima.  Silovita je to priča o bećaru, pijancu i raspikući, kojim vitlaju vihori i oluje. 

Ivan Kozarac piše pučkim jezikom, gotovo razgovornim stilom u kojem susrećemo mnogo lokalnih riječi, turcizama, mađarizama i germanizama. Jezik mu je živ i slikovit bez jezične uglađenosti.

Kao i njegov najistaknutiji lik Đuka Begović, tako se i Kozarac iskazuje u krajnostima i oprekama. On je pjesnik i vojnik, mladić vatrene krvi koji žudi za životom i teški bolesnik na samrti, polupismen je i samouk, a književnik je, siromašan i provincijski povučen u stvarnom životu, a prebogat u fikciji. Najbolje ga možemo opisati ako citiramo Matoša koji kaže da je Kozarac »lijep kao snaša, a bolestan kao Slavonija«.