Arhiv tekstova

Ovogodišnja likovna kolonija »Colorit 2009.« održana je na art salašu poznatog somborskog slikara Jenea Višinke. To je svakako bilo pravo mjesto za slikare, jer malo je poznato da je ovo jedini umjetnički salaš u Vojvodini, smješten u Gradini, na samo pet kilometara od Sombora. Tražeći pogodno mjesto za opuštanje, odmor i za odlaganje starina koje je od svojih rođaka, prijatelja i poznanika sakupljao trideset godina, Jene Višinka je kupio ovaj salaš i preuredio ga. Svi upotrebni predmeti koji se u njemu nalaze nemaju neku veliku materijalnu vrijednost, ali emotivna im je vrijednost velika, jer, kako kaže Višinka, u tim je predmetima ostalo sjećanje na ljude koji danas većinom nisu među nama.

»Obično kažu: ‚Nije umro tko je mrtav, već je umro tko je zaboravljen‘, a ti predmeti su pomogli da ostane sjećanje na te ljude«, kaže Višinka.

 

umjetnički salaš

 

Jene Višinka je želio kupiti vikendicu gdje bi našao mir i napravio svoju oazu, ali kaže kako su današnja vikend-naselja toliko naseljena da su svi »jedni na drugima.« Zato je kupio ovaj salaš gdje su prvi susjedi dosta daleko, ali se zato svi čuvaju i paze. Kada ga pitaju – zašto je odabrao baš Gradinu, u šali zna reći kako je tamo najbolji slikar jer je jedini, bar zasad. Salaš je igrom slučajnih događaja ušao u turističku ponudu grada Sombora. Prva zamisao je bila da on bude oaza samo za ovoga somborskoga umjetnika, ali kada su salaš vidjeli njegovi prijatelji iz turističke organizacije rekli su mu da je sebičan, jer to što ima ne pokazuje drugim ljudima. Tako je krenula i turistička priča o salašu. 

»Ove sam godine želio biti domaćinom likovne kolonije ‚Colorit‘, koju organizira HKUD ‚Vladimir Nazor‘, a i sam sam ranije bio sudionikom te kolonije. Mislim da je moj salaš bio pravo mjesto za slikare, jer su tu mogli osjetiti onaj umjetnički ton, premda je ovo najumjetničkiji salaš, jer po našim saznanjima ne postoji niti jedan art salaš ovog tipa u Vojvodini, pa čak ni na Balkanu«, kaže Jene Višinka.

Neobična krušna peć

 

Pokraj starih predmeta za koje je ovaj somborski umjetnik emotivno vezan, na salašu su izložene i njegove prekrasne slike, koje prikazuju različite motive uglavnom vezane uz vojvođansku ravnicu. Ono što svatko odmah primijeti je neobična krušna peć u koju su ugrađene saksije. Teško da netko na prvi pogled može razlučiti zbog čega su one ugrađene u ovu peć, pa su nagađanja različita. Evo što o toj peći kaže njen graditelj Jene Višinka: »Na salašu smo biber crijepom s krova radili pod. Zaobljeni dio smo odsijecali, tako da je biber crijep imao format kao stara cigla i to smo lijepili umjesto keramičkih pločica. Radeći to dobili smo veliku gomilu otpada, komadića crijepa od nekoliko centimetara. Kako se na salašu ništa ne baca, došli smo na ideju da od toga napravimo paorsku, odnosno krušnu peć. S obzirom da nisam imao namjeru peći kruh na salašu, riješio sam da ta peć ima namjenu kaljeve peći. Napravio sam dimovode kako bi uštedjeli energiju. Klasična kaljeva peć ima mogućnost otvaranja na vrhu, ostave se otvori kroz koje se može očistiti. Premda se ova krušna peć ne može čistiti na taj način, u dimovode sam ugradio nekoliko saksija za cvijeće, jer sam prije petnaestak godina bio cvjećar pa mi je ostalo dosta saksija, a i to se ne baca. Kada se peć čisti, saksija se jednostavno razbije, u peć se uvuče dimnjičarska četka, a poslije čišćenja se s malo blata nalijepi nova saksija i tako peć dalje funkcionira.«

 

Atelje u kapeli 

 

Atelje Jenea Višinke nalazi se u središtu Sombora, u blizini Trga Presvetog Trojstva, preko puta istoimene crkve. Igrom slučaja Višinka je bio nazočan razgovoru župnika Josipa Pekanovića i somborskog slikara Pavla Blesića, koji je zamolio župnika da mu dodijele prostor koji bi uzeo u zakup, kada se jednoga dana Crkvi vrati imovina koja joj pripada. Jene je zamolio da se i njemu dodijeli prostor za atelje, a župnik je predložio da uzme kapelu svetog Ivana Nepomuka, koja ionako nije bila u funkciji.

»U tom sam momentu bio vrlo zatečen, jer ni u svojim najsmjelijim razmišljanjima nisam razmišljao o sakralnom objektu za svoj atelje. Uvidio sam kako je župnik bio itekako zainteresiran da ovaj prostor dobije svoju namjenu, ja sam ga uredio i tu napravio svoj atelje. No, mi uvijek obilježimo blagdan Svetog Ivana Nepomuka, upalimo svijeće i tu se održi sveta misa, tako da kapela nije izgubila i svoju sakralnu namjenu.«

Prije svega Jene Višinka voli slikati sve ono što je vezano uz Vojvodinu i grad Sombor, ali kaže kako još uvijek nije »potpuni« Somborac. Naime, jedna ga je starija dama, došavši u njegov atelje, upitala odakle je, a on je odgovorio da je Somborac jer u ovom gradu živi više od trideset godina. Gospođa je rekla kako nije lijepo tako govoriti, jer čovjek tek kada četrdeset godina negdje živi može sebe nazvati dijelom toga prostora. Stoga Višinka kaže kako će tek za dvije godine biti »pravi« Somborac.