Arhiv tekstova

Najprije je od posljedica prebijanja preminuo francuski navijač Brice Taton, potom se nasilnicima nije svidio jedan Australac, pa Libijac, prije toga je pred nasilnicima ustuknula i država, te je otkazana Parada ponosa. Je li nasilje na ulicama glavnoga grada pokazatelj i posljedica toga da  Srbija nije dovoljno ozbiljno shvatila svoju obvezu u odnosu na odgovornost i suočavanje s vlastitom prošlošću? Što je kulturološka pozadina nasilja? Zašto je država toliko dugo tolerirala retoriku nasilja koja je već duže vrijeme prisutna u javnom diskursu?

»To je logična posljedica državne politike koja se ni dan-danas nije na jasan način ogradila od zločina Miloševićeva režima: od Vukovara, preko Dubrovnika, Prijedora, Sarajeva, Srebrenice pa do Đakovice. To je logična posljedica politike koja ni do danas nije bila u stanju uhititi prvooptuženoga za genocid u Srebrenici Ratka Mladića. To je logična posljedica politike koja je tolerirala transparente ‘Nož, žica, Srebrenica’ na stadionima, koja je tolerirala paljenje američkog veleposlanstva i divljačko-pljačkaške prosvjede po Beogradu, razbijanje Novog Sada, bojkot pekarnica u vlasništvu Albanaca u Somboru, napade na izložbe, tribine, kulturne manifestacije, kamenovanje antifašista od strane neonacista, države koja je platila milijun dolara da otkupi slobodu za Miladina Kovačevića koji je skoro do smrti pretukao svog kolegu studenta u SAD... To je logična posljedica politike koja se stidi vlastite tradicije antifašizma i promovira kvislinge, suradnike fašista i okorjele naciste iz Drugog svjetskog rata, kao i zločince iz proteklih ratova – u nacionalne heroje«, rečeno je u priopćenju Građanske Vojvodine u kojemu se od države traži ne samo zabrana ekstremističkih organizacija, već i provođenje opsežne istrage i otkrivanje političkih i duhovnih inspiratora, financijera i onih koji podupiru takve pokrete.  

Lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak također je istaknuo kako val nasilja na ulicama naših gradova nije problem od jučer, te da je to stanje u društvu koje se taložilo godinama, a nije prekinuto ubojstvom Zorana Đinđića i Sabljom. Nasilje je prethodnih godina prolazilo nekažnjeno, rekao je Čanak podsjećajući na neke incidente, među kojima je rušenje nadgrobnih spomenika u vojvođanskim gradovima, kao i prebijanje mladića u autobusu GSP-a u Novom Sadu zbog toga što je govorio svoj materinji mađarski jezik. »Ispalo je kao da je povijest počela od prekjučer i ništa se prije toga nije događalo. Znate zašto je to bilo? Zato što, kada je polupan Novi Sad  2004. godine, tri dana poslije uhićenja haškog optuženika Veselina Šljivančanina, od strane istih tih nekih patriotskih navijača,  nitko nije otišao na dugogodišnju robiju«, rekao je Čanak gostujući u emisiji TV B92. 

Kulturolog Ratko Božović također smatra da današnje nasilje na ulicama gradova potječe od  nasilja iz 90-ih godina koje je vremenom samo dobivalo nove pojavne oblike.

»Čini mi se kako je prisutna velika mržnja. Imamo velike kapacitete za mržnju i mrzilaštvo, a ja, dabome, mržnju vidim kao antropološku pogrešku, kao poremećaj mentalne ravnoteže, jednostavno kao stanje bolesti«, kaže Ratko Božović. »Mi se od te bolesti nismo izliječili. Od mržnje do nasilja je korak, a iz nasilja proizlazi ubojstvo i stotinu zlodjela i zločinstava. Mislim da smo mi u znaku onih Brodelovskih pojmova dugog trajanja koji se vezuju uz društvo koje ne može komparirati s drugima, koje u toj zatvorenosti ne vidi stvari dobro. Tu dobro i pouzdano opstaje mržnja, a ljudi koji mrze ne vide dobro zbog ostrašćenosti, zbog ekstremizma, ekstremisti ne vole ljude... i to je sad već jedan krug nepovoljivih okolnosti koje mi imamo zahvaljujući toj mržnji koja dolazi iz polumraka zatvorenog društva.«

Kao jedan od problema, Božović ističe autokratske vidove u poličkoj ravni zbog kojih demokratski i liberalni procesi još uvijek nisu dobili svoj zamah u institucijama, te predrasude kao jedan od najvećih remetilačkih faktora u emancipaciji civilnog oblika života. 

»Ovdje imamo predrasude na razini nacionalnog koje je skliznulo u šovinizam, pa onda imamo predrasude na razini vjerskog, potom predrasude na razini većinskog i manjinskog, jer većinski svijet doživljava manjinski kao remetilački faktor«, dodaje Božović. »Čak imamo rasnu netoleranciju, a onda su i ljudi posebnih potreba, iako su u manjini, kao fenomen razlike i različitosti također stradalačka grupacija. Zašto je sve ovo bilo i što se ovdje događa? Ja mislim da je ovdje mnogo toga problem sa stajališta kulture. Jednostavno, ljudi su podijeljenji na one koji su najbolji, koji su naši, koji pripadaju nama, i na one koji se razlikuju, koji su problem već zato što su različiti.« 

Na pitanje kako se uopće može mijenjati taj sustav vrijednosti i jesu li država i društvo spremni s time se suočiti, Božović kaže:

»Plašim se da je demon izašao iz boce i da ga je teško vratiti unutra, jer su te snage iracionalnog poprilično dobile maha. One su podržane od nekih ne baš transparentnih snaga, od nekih tajnih ali i transparentnih i političkih grupacija koje logikom političkog interesa osporavaju one koji su na vlasti u borbi da se osvoji vlast, da se pridobiva biračko tijelo. Tako da je sve to jedna interesna priča oko vlasti koja pravi kompromise, jer mora se zasjeći duboko u tkivo društva ako se hoće suočavanje s istinom. Ovdje imamo taj veliki problem suočavanja s istinom i ta naša nesposobnost da se suočimo s istinom naša je velika nesposobnost da imamo dobru percepciju o tome što mi činimo sebi, što činimo drugima, što nama čini tko. Ja nalazim kako smo mi ovdje obnevidjeli, mi imamo iluziju da vidimo, a u stvari nismo niti spremni vidjeti. Lakše se izgleda živi s lažima i opstaje u lažima nego u sučavanju s istinom, i to je veliki problem, osobito ako hoćete  praviti promjenu, ako se hoće napustiti taj talog matrice prošlosti i prošlog i ići prema svijetu promjene ili transformiranom društvu.«

Božović smatra da Srbija više neće biti mjesto opasno po život, jer, kako kaže, tu je još uvijek prisutan onaj građanin koji se 1996. usprotivio i koji nije pristao da ga vlast krade i laže na izborima. 

»Mislim da je i taj urbanitet glavnoga grada također prisutan i držim da su ove ekscesne situacije i ono što se identificiralo – više neće dopustiti, jer to ne ide nikome u račun, to ruši državu. Ako ne možete osigurati ono što Ustav nalaže ili Zakon protiv diskriminacije, onda se morate suočiti s tim da je država pobijeđena od tih čudnih sila koje se ne mogu ni prepoznati niti vidjeti, jer su one negdje i nevidljive. Meni se čini kako sve ovo rade oni koji su samo izvođači radova, za njih sam rekao da je njihov i veliki mozak mali, ali zato postoji neki mozak koji stoji iza svega toga, kome je potrebno da Srbija i ne bude u Europi, kome je potrebno da zadrži status quo, jer neki ljudi dobro žive i ovako, njima i odgovara izolacija i oni nemaju probleme koje imaju ljudi koji su na ivici bijede.«