Arhiv tekstova

Iza nas su u posljednjih dvadeset godina mnogi izbori i »izbori«, od republičkih, pokrajinskih i lokalnih, ono, što bi rekli, istrenirani smo da malo pomalo glasujemo, više ili manje uživljeni u priču o uvijek »presudnim« izborima, koji se, eto, rješavaju snagom svakog našeg pojedinačnog glasa. Lijepa je ta demokracija, nema što, bolje od toga još nismo stigli izmisliti, ali nakon nekog vremena, a unazad već desetak godina, standardno se iza održanih izbora kao rep vuče pitanje – a za što smo se na izborima »izborili«? 

Tako je bilo i ove godine, prilikom devete obljetnice petolistopadskih promjena, a novost glede održavanja raznih izbora je da su se manjinske nacionalne zajednice našle pred jednim vidom specifičnih izbora: za svoje predstavnike, vijećnike u novim sazivima nacionalnih vijeća. Novi Zakon o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina propisuje  mogućnost dva načina izbora. Izbori za nacionalna vijeća mogu biti neposredni, ili posredni, putem elektorskih skupština. Za mogućnost održavanja izravnih izbora mora se formirati poseban birački popis na koji je potrebno da se upiše više od polovice Hrvata s pravom glasa, popisanih po posljednjem popisu stanovništva. Dakle, izravni ili elektorski izbori – pitanje je sad! Dinamika ovih izbora je određena, za upis birača predviđen je poduži period, od studenoga pa do ožujka sljedeće godine, a nakon toga, kako to i priliči prije izbora, slijedi izborna kampanja. Dakle, novi saziv Hrvatskog nacionalnog vijeća možemo očekivati negdje na Petrovo dogodine.

Pojedini dužnosnici i istaknuti članovi hrvatskih institucija, kao i lideri ovdašnjih hrvatskih političkih stranaka tvrde kako su izravni izbori bolji, ali manje realni. Tvrdi se da bolji jesu, jer su demokratičniji od elektorskog modela izbora, no itekako je izražena sumnja u mogućnost formiranja posebnog biračkog popisa. A zbog čega? Navodi se više razloga, od slabe mobilizacijske moći hrvatskih institucija i udruga, pa do problema neorganiziranosti građana hrvatske nacionalnosti na teritoriju uže Srbije gdje živi gotovo 15.000 građana hrvatske nacionalnosti, a kao osnovni razlog sumnje u mogućnost formiranja posebnog biračkog popisa naglašava se kako još uvijek postoji strah od očitovanja etničke pripadnosti. 

Sigurno da je kod pojedinih (mnogih?) pripadnika hrvatske manjinske zajednice još uvijek prisutan strah nakon loših iskustava tijekom tragičnih devedesetih, a incidenti upereni protiv hrvatske zajednice događali su se i u skorijoj prošlosti. Ne treba baš puno pameti kako bi se zaključilo da razni ekscesi kod čovjeka izazivaju ogorčenost i nikoga ne ostavaljaju spokojnim. Ipak, uz sve činjenice koje govore kako još uvijek nisu nestali strahovi da se netko izjasni Hrvatom, pred našom zajednicom postoji mogućnost izbora. Hoćemo li izabrati bolju ili lošiju varijantu, odlučit ćemo, dakle, sami.