Arhiv tekstova

Jedan od pravih novosadskih dragulja, župna crkva Imena Marijina, krasi središnji trg ovog grada. Ova monumentalna građevima, upečatljive vanjštine, vrijedne unutrašnjosti i zavidne povijesti, osim što radoznale turiste ostavlja bez daha, pruža veliki spokoj vjernicima koji redovito prolaze kroz njezina vrata i tu nalaze svoj mir. Župnik János Sztrikovity od 1991. godine u ovoj crkvi dočekuje i ispraća vjernike, pomaže im i izlazi u susret. Ovom prigodom bio je i naš domaćin uputivši nas, prije svega, u njezinu povijest.

Novosađani  ovu crkvu popularno nazivaju Novosadskom katedralom. Koliko dugo postoji ova prelijepa građevina i kakvim je sve promjenama odolijevala?

Povijesne činjenice govore u prilog tome da, gdje god su se nastanjivali katolici, prvo su gradili crkvu. Crkva je bila središte svih događanja, sve se odvijalo u crkvi, otuda i podatak da tek 1896. Austro-Ugarska počinje voditi maticu rođenih, vjenčanih i umrlih, a do tada je to vodila crkva,  odakle mi i crpimo veliki broj podataka. Godine 1718. sagrađena je prva crkva na mjestu današnje crkve, a pokraj nje je odmah napravljeno i groblje. Nakon zauzimanja Beograda od strane Turaka veliki broj stanovništva – Nijemaca, Armena, Srba, povukao se u Novi Sad, pa je tako negdje u razdoblju od 1739. do 1743. godine sagrađena druga crkva koja je postojala do 1895. Onda je sagrađena ova, koja i danas postoji zahvaljujući sredstvima Rimokatoličke crkve i vjernika. Sagrađena je po projektu arhitekta Györgya Molnára čija se bista nalazi u crkvi. Nju građani zbog veličine nazivaju katedralom, ali ona je župna crkva Imena Marijina. Ime je dobila po tome što su austrijski vojnici zazivali pomoć Blažene Djevice Marije u bitci kod Beča 12. rujna 1683. godine, u kojoj su porazili tursku vojsku. Njena se slika i nalazi na glavnom oltaru. Katolička porta, ili kako se još zove Mali Vatikan, predstavlja veliki broj zgrada oko crkve, koje su nacionalizirane, a koje pripadaju nama i za koje smo podnijeli zahtjev za restituciju. Ovdje je prilikom izgradnje fontane nađeno oko 260 ljudskih kostiju koje su sad u muzeju, što nas vraća na početak razgovora kada sam rekao da je tu bilo groblje. 

U Petrovaradinu živi velik broj ljudi koji redovito idu u crkvu i posjećuju dešavanja koja imaju veze s hrvatskom zajednicom. Kakva je situacija u Novom Sadu?

Po popisu stanovništva iz 1910. godine, ovdje je bilo 12.000 katolika. Taj se broj vremenom  popeo na 28.000 od čega su negdje oko 4000 Hrvati. Ali 1991. godina je puno toga promijenila što se po popisu iz 2002. godine i vidi jer tada ovdje imamo 15.000 katolika, od toga 2000 Hrvata. Služimo mise i na hrvatskom i na mađarskom jeziku. Nažalost, primjetno je kako je sve manje krštenja, jer je ostalo samo staro stanovništvo, mladi su u prethodnim godinama iselili, najčešće u Hrvatsku. Jednako je tako i manje vjenčanja. Ove godine smo za prvu pričest imali sedam Hrvata. Ipak, činjenica je da je hrvatski mentalitet jak, da patrijarhalni odgoj još živi i da nas to drži na okupu. 

Postoje li u okviru župe svečanosti koje okupljaju vjernike, kao i programi za približavanje mladih crkvi?

Od 1992. godine počeli smo svaki tjedan ići iz jedne crkve u drugu i moliti za mir u našoj državi. Tu bi se okupljali i katolici i grkokatolici, reformati, evangelici, metodisti, židovi. Odavde mladež ide 1. i 2. svibnja u Bač gdje se sastaju mladi katolici. U školama postoji vjeronauk tako da odlazimo u škole u kojima ima Hrvata, pa makar bio i samo jedan. Subotom ovdje držimo vjeronauk za djecu od prvog do osmog razreda. Mise su veoma važne. Od Božića 1995. mladi koji nisu kršteni mogu doći na nauk kako bi se pripremili za pričest i da ih biskup krizma. Mladi su sad bili u Taizeu, a stariji vjernici se spremaju hodočastiti u Lurd od 10. do 20. listopada.

Kakva je suradnja vaše župe s ostalim rimokatoličkim župama?

Izuzetna, svake godine idemo i  na Male Tekije i na Velike Tekije. Mise sam i na hrvatskom i na mađarskom jeziku služio ja, a od 1. rujna imamo kapelana, to je Marijan Vukov, tako da će od sada na hrvatskom jeziku to raditi on. Svake godine na drugi dan Božića i Uskrsa nadbiskup beogradski, mon. Stanislav Hočevar drži svetu misu na slovenskom jeziku. Kada smo obilježavali 300 godina postojanja crkve, svetu je misu predvodio papinski nuncij Eugenio Sbarbaro.