Arhiv tekstova

Cijena svinja trenutno je visoka, u Subotici i okolici cijena tovljenika je 140-155 dinara po kilogramu žive vage, dok su cijene za »farmerske svinje« onih proizvođača koji imaju stalne isporuke u klaonice i ustaljene kvalitete, od 160 do 170 dinara po kilogramu. Cijene za prasad kreću se od 200 do 220 dinara po kilogramu žive vage. Dakle, proizvođači svinjskog mesa momentalno ostvaruju dobre zarade, ali to je samo sadašnje stanje u domaćem stočarstvu. U posljednje dvije godine oscilacije su na tržištu bile velike i nezahvalno je prognozirati daljnje prilike na tržištu svinjskog mesa.

Uzgajivači svinja su se počeli oporavljati od gubitaka koje su pretrpjeli u prethodne dvije godine, u kojima je desetkovan stočni fond, zbog niske otkupne cijene svinja, jer je tov bio neisplativ. Sada su cijene kukuruza i tovljenika povoljne za njih, ali ostaje pitanje – može li se očekivati veća zainteresiranost poljoprivrednika za tov u uvjetima poljoprivredne proizvodnje kada se ne zna »što sutra donosi«? Na ovdašnjem tržištu klaonice sve teže nabavaljaju potrebne količine svinja, a nestašica tovljenika dovodi u pitanje korisnost izvoznih odobrenja za termički obrađivane suhomesnate proizvode u zemlje Europske Unije, kada nema dovoljno robe za izvoz. 

 

Uzgoj visoko mesnatih svinja

 

Nebojša Radnić bavi se uzgojem svinja na obiteljskom salašu u Starom Žedniku. Osim tova svinja, zajedno s djedom Tomom, ocem Tomislavom, materom Angelom i suprugom Slađanom, bavi se ratarstvom i voćarskom proizvodnjom. 

»Svinja nedostaje na tržištu. Nakon niskih cijena za svinje u posljednjih dvije godine, koje nisu pokrivale ni troškove proizvodnje, brojni proizvođači su odustali od daljnjeg tova svinja i stočni fond je desetkovan. No, neka stada se sada obnavljaju, ali mnogi seljaci su se ‘opekli’ i ne usuđuju se ukrupnjavati stado, iako je sada otkupna cijena za tovljenika dobra. Seljaci su se jednostavno morali okrenuti drugim oblicima poljoprivredne proizvodnje. Akcent njihove proizvodnje je, primjerice, postalo ratarstvo, a ne stočarstvo. Tako se i mi, među ostalim oblicima proizvodnje, i dalje bavimo ratarstvom. Skoro sve te proizvode ‘guramo’ kroz hranu za svinje i bikove, no, problem je visoka cijena sojine sačme, koju svaki uzgajivač svinja mora kupovati za tov svinja, uz ‘premiks’. Seljak prodaje soju po cijeni od 25-26 dinara za kilogram, koju ne može termički obraditi, a kupujemo sojinu sačmu za 51 dinar. U jedan kilogram hrane za svinje ulazi 14 dinara od cijene za sojinu sačmu i ‘premiks’, a od onoga što mi proizvedemo u kilogram hrane ulazi nekih 7 dinara, dakle, razlika je očigledna, jer sojina sačma nema realnu cijenu«, kaže Nebojša Radnić o stanju u oblasti stočarske proizvodnje i naglašava, da se i dalje ova obiteljska farma bavi i ratarstvom i voćarstvom, jer je upravo ratarska proizvodnja u zadnje dvije godina pomogla da se ne propadne u pro-izvodnji svinja. 

»Po jednom tovljeniku sada ostaje zarada u iznosu od 5.500 dinara, kada se odbiju troškovi hrane, struje i lijekova. Imamo dogovor, a ne ugovor, s privatnom malom klaonicom Mohač iz Stare Moravice za isporuku tovljenika. Klaonica plaća na dan isporuke, a mi moramo održati stalnu kvalitetu, jer bi se u suprotnom prekinuo naš dogovor. Naš je dogovor isporuka 35 tovljenika tjedno, bez obzira na aktualnu cijenu. Isporučujemo svinje rase ‘panerlan’. Radi se o novoj francuskoj rasi svinja. To su visoko mesnate svinje s poboljšanom kvalitetom mesa, a meso nije vodnjavo. Meso ovih svinja je suho. Kada nakon 24 sata rahlađivanja iz polutke istječe voda, kada se polutka ocijedi, ostaje 58 posto mesa i to je ta kvaliteta koju traži klaonica. Repro-centar ove rase svinja napravio je Ivan Dulić u Đurđinu. On je uvezao prve svinje ‘penerlan’ rase i radio na daljnjem razmnožavanju stada. Tako sam i ja stigao do proizvodnje svinja ove rase«. 

 

Kako postići konkure-ntnost na EU tržištu?

 

Dozvolom Generalnog direktorata Europske Unije za zdravlje i zaštitu potrošača za izvoz proizvoda od svinjskog mesa obrađenih na temperaturi iznad 70 stupnjeva Celzija, klaonicama je omogućen izvoz gotovih jela, paštete, barene slanine i polutrajnih kobasica, ali je činjenica da je ova dozvola dobivena, kao i ona za juneće meso – kada nema dovoljno robe za izvoz.

»Dozvola izvoznih odobrenja za termički obrađivane suhomesnate proizvode u zemlje Europske Unije je priča za sebe, jer, jednostavno, momentalno nema dovoljno tovljenika niti za potrebe domaćih klaonica, u preradu idu starija grla i mislim da glede izvoza prerađevina ‘nema puno sreće’, a priča o tovljenicima je nešto sasvim drugo, jer cijena kilograma polutke na europskom tržištu je 1 euro i 30 centi, dakle ne žive vage, što znači da polutka košta oko 115 dinara po kilogramu i ta cijena je ustaljena, suprotno ovdašnjim tržišnim prilikama. To govori da je meso na europskom tržištu jeftinije, a jeftinije je iz razloga što države dotiraju proizvođače. Znači, bilo bi dobro kada bi se ovdje cijene svinjskog mesa formirale na osnovi cijene od 90 dinara po kilogramu žive vage, svinjsko meso onda valjda ne bi trebalo biti toliko skupo u mesnicama, bar prema tržišnim zakonitostima, kao što je to slučaj sada, a u tom slučaju država bi trebala dotirati proizvođače, otprilike da se tom dotacijom dostigne razlika do 120-130 dinara za kilogram svinjetine, kako bi i seljak nešto zaradio. Matičenje krava i goveda je urađeno i u toj oblasti proizvodnje se može točno pratiti poticaj po grlu, ali država još nije sprovela matičenje svinja. Ove smo godine samo nas troje proizvođača svinjskog mesa iz Vojvodine podnijeli zahtjeve za poticaje. Ta činjenica dovoljno govori«.

Već i vrapci na grani odavno cvrkuću da su investicije u poljoprivrednu i prehrambenu industriju iznimno važne, zbog postizanja konkurentnosti na europskom tržištu. Stručnjaci tvrde da se ulazak u Europsku Uniju najviše odrazio na poljoprivredu onih zemalja koje su najviše investirale u agrar i to – prije stupanja u Europsku Uniju! Tržište je promjenjivo, ali država bi morala pravovremeno reagirati podržavanjem proizvođača u kriznim situacijama, što nije bio slučaj u ovdašnjem stočarstvu u posljednje dvije godine.

»Za primarnu stočarsku pro-izvodnju potrebna je pomoć države kroz poticaje kakve imaju zemlje u regiji i u Europskoj Uniji. Imamo dobar primjer poticaja za seljake u Francuskoj, gdje stočari dobivaju beskamatne kredite za kupovinu žitarica i za izgradnju skladišta. Kada je povoljna situacija na tržištu žitarica, francuski seljaci su u prilici kupiti žitarice, spremiti jeftinu hranu i što je važnije, spremiti rezervne sirovine za jeftinu hranu za  tov stoke. E sad, da su ovdašnji uzgajivači svinja i goveda dobili takve kredite i da su bili u prilici kupovati žitarice za rezerve, samim tim, kad bi se počelo ‘šuškati’ o takvoj kupovini, malo bi profitirali i ratari, jer bi se cijena žitarica malo podigla. U takvim uvjetima, seljaci mogu sebi osigurati robne rezerve«, kaže Nabojša Radnić.