Arhiv tekstova

Najava dolaska državlja-na Hrvatske, zatočenih 1991. godine u logorima Stajićevo i Begejci, u okolici Zrenjanina, izazvala je oštre reakcije desničarskih organizacija i udruga ratnih vojnih invalida Srbije. Posljednjih su se dana mogle čuti i prijeteće poruke i upozorenja kako će bivši hrvatski logoraši fizički biti spriječeni da 3. listopada u Stajićevu i Begejcima postave spomen-obilježja u znak sjećanja na sve žrtve u tim mjestima. 

Na prosvjednom mitingu, održanom prošlog vikenda u Zrenjaninu, predsjednik Udruženja ratnih vojnih invalida iz Kragujevca Radiša Milivojević zarobljenike je nazvao »ustaškim smradom«, poručujući kako »nisu dobili batine 1991. godine, ali će ih danas dobiti«. Na ovom skupu, čiji je organizator bilo Udruženje ratnih vojnih invalida Srbije svih ratova grada Zrenjanina, mogla su se čuti i negiranja da su na tlu Srbije postojali logori i tvrdnje kako su to bili sabirni centri za pripadnike hrvatskih »paravojnih formacija koje su činile kaznena djela«. 

»Što se tiče nekakvog maltretiranja zatvorenika, kako netko želi prikazati, sabirne centre je osiguravala vojna policija JNA koju su činili aktivni vojnici, dakle mladići od 19-20 godina. Za njih reći da su nekoga silovali ili maltretirali bezočna je laž«, poručila je predsjednica zrenjaninske udruge vojnih invalida Jovanka Pavlović. 

I povjesničar Jovan Deretić demantirao je da su u Srbiji postojali logori, napominjući kako su to bili sabirni centri u kojima nije bilo zlostavljanja. 

»Valjda nisu očekivali da ih smjestimo u hotel s četiri zvjezdice. Oni su tu ostali vrlo kratko vrijeme. Tadašnji predsjednik Vlade Milan Panić ih je oslobodio specijalnim ukazom i svi su otišli kući bez suđenja, a trebalo im je suditi, jer oni su bili ratni zločinci«, kazao je Deretić.

 

Prijam kod Martona

 

Prašina oko dolaska nekadašnjih hrvatskih zatočenika podigla se sredinom srpnja. Tada je predsjednik Skupštine Grada Zrenjanina i potpredsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Aleksandar Marton primio predstavnike Udruge pravnika »Vukovar 1991« i podržao ih u ideji da spomen-pločom obilježe Stajićevo i Begejce. Bilo je to dovoljno da se ospe »drvlje i kamenje« po Martonu, a četvero članova Udruženja ratnih vojnih invalida iz Zrenjanina stupilo je čak u štrajk glađu, zahtijevajući Martonovu smjenu. Uz optužbe da »pruža ruku pomirenja ljudima za koje je dokazano da su 1991. godine bili u paravojnim formacijama, mrziteljima Srbije, koji pod svaku cijenu žele obilježiti naš grad, našu otadžbinu, kao zločinačke i genocidne«, ratni invalidi su pozvali tužiteljstvo i Ministarstvo obrane Srbije da reagiraju na Martonov istup. 

Odgovarajući na zahtjev za njegovu smjenu, Marton je istaknuo kako je njegov čin prijama bivših zarobljenika u logorima u okolici Zrenjanina bio duboko kršćanski. 

»Tko sumnja u to, sumnja u postulate po kojima živi suvremena Europa. Nikakvog obećanja pomoći ili podrške u financiranju postavljanja tih ploča s moje strane nije bilo. Samo sam dobio informaciju da će doći u listopadu, saslušao sam njihovu ideju i ujedno im prenio stav da iste takve ploče moraju biti postavljene i u Hrvatskoj, što je prilikom posjeta Zrenjaninu izjavio i veleposlanik Hrvatske u Beogradu Željko Kuprešak. Međutim, o tome trebaju voditi računa u Hrvatskoj. Imamo naše dvorište, u naše ime je nešto rađeno i neću da zatvaram oči pred tim, svidjelo se to nekome ili ne«, odgovorio je Marton dodajući, kako ljudi iz Udruge pravnika »Vukovar 1991« nisu zločinci, jer da to jesu, si-gurno im ne bi bilo dopušteno da uđu na teritorij Srbije. 

 

Dolazimo u miru

 

Za razliku od ratnih vojnih invalida koji prijete fizičkim obračunom, iz Hrvatske stižu pomirljivi tonovi. Predsjednik Udruge pravnika »Vukovar 1991« Zoran Šangut, i sam zatočenik u logoru u Stajićevu, napominje kako bivši zarobljenici dolaze u miru, s iskrenim namjerama. Veli kako im je želja da se procesuiraju oni koji su počinili ratne zločine, kako bi krivica bila individualizirana, a ne da ona bude kolektivna. 

»Naš cilj je prvenstveno da dođemo tamo i zapalimo svijeće u ime svih onih koji su ubijeni u tim logorima. Isto tako, želja nam je da podignemo spomen-ploču kao znak sjećanja na ono što se dogodilo i kao upozorenje da se više nikada ne ponovi. Mislio sam da su Jasenovac i Auschwic posljednje ljudske sramote, ali su se na ovim prostorima dogodili neki drugi logori, u kojima su ljudi zlostavljani i ubijani samo zato što su drugačije mislili, ili su druge nacionalnosti i vjere«, naglasio je Šangut. 

On, kao i predstavnici drugih sličnih udruga iz Hrvatske, ostaju pri tvrdnji da je u logorima u Stajićevu i Begejcima bilo zlostavljanja, čak i ubijanja zarobljenika. O tome su u susjednoj republici objavljena i brojna svjedočenja, a neka od njih objedinjena su i u knjizi profesora Danijela Rehaka, predsjednika Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL), nazvanoj »Putovi pakla kroz srpske koncentracijske logore u 21. stoljeću«. Rehak je, inače, bio zatvoren u logoru u Stajićevu do njegovog zatvaranja 22. prosinca 1991. godine. 

 

Ispovijesti zatočenika

 

Kako se navodi u toj knjizi, na salašu u Begejcima nalazila se jedna starija zgrada, površine 50 puta 10 metara, pod dvostrešnim krovom, građena prije 60-70 godina. Vidjelo se kako je s južne strane dograđeno oko 10 metara nove zgrade. U njoj je bila smještena upravna zgrada logora – prostorije dežurnih policajaca i stražara i dvije male prostorije u kojima su bile smještene žene. Južnije u sredini su dvije male prostorije gdje su brijači šišali zatočenike, a i Međunarodni crveni križ obavlj-ao razgovore sa zatočenicima. S južne strane zgrade bio je ulaz s nekoliko prostorija. U jednoj su bile pohranjene sve oduzete stvari od zatočenika, a u ostalima se izvodilo ispitivanje. Zgrada u kojoj su bili zatočenici bila je veličine 50 puta 10 metara, a visine 3,20 metara. Na betonski pod bila je postavljena slama, prekrivena šatorskim krilima. Objekt je bio u derutnom stanju, sagrađen za uzgoj krupne stoke. Uz zgradu, opasanu bodljikavom žicom, bili su postavljeni poljski zahodi. Oko logora je pos-tavljeno 10 stupnih svjetiljki, a oko žice su bili stražari. Kod ulaza mitraljesko gnijezdo. Logor u Begejcima otvoren je 1. listopada 1991., a bio je u uporabi do 21. studenog iste godine. Zapovjednik je bio potpukovnik Ž. Čuvari objekta su nemilice tukli hrvatske državljane palicama, kundacima, čizmama, a pojedince su izvodili na ispitivanje i vraćali ih dobro premlaćene. Stalno je u logoru bilo oko 500 zatočenika. Autor knjige navodi i imena i nadimke mučitelja u logoru: V. D., zastavnik I. klase I., D. K., S. S., S. S., potpukovnik Ž., Borko, Vojo, Gugi, Žare, Šeki, Rambo i frizer iz Beograda Ljubo. 

Anđelko Papak bio je star 40 godina. Putem do logora u Begejcima bio je udaran. U zgradi su ga tukli po čitavom tijelu, nogama, rukama, palicama... Buncao je. Na to bi dolazili policajci, naređivali mu da sjedi u miru, a prije toga ga dobro dotukli. Trajalo je to tako dan-dva, pa su ga policajci počeli i vezivati lisičinama. Privezali su ga za stup. Tako je visio puna dva dana. Potom su mu dopustili da sjedi na bali slame, ali vezanih ruku. On je buncao, policija nije skidala lisičine, već ga je danonoćno cipelarila, čizmama i nogama, gdje su stigli... palicom po glavi... Tek nakon dolaska potpukovnika Ž. s liječnikom, oslobođen je lisičina. Počeo je jesti poslije nekoliko dana. 

Šandor Šileš ovim je riječima prepričao događaje u Begejcima: »Oko deset sati u štalu ulazi desetak rezervista i počinju mlatiti pendrecima po nama. Morali smo pjevati ‘Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala’, zatim himnu, a sve vrijeme oko nas je hodao pas. Vojnici na čelu s desetarom Borkom ulazili su sve češće, tukli nas i psovali nam majku ustašku. Svako su nas jutro postrojavali vani kako bismo odavali počast njihovoj zastavi. Jednog sam dana bio određen, s još nekolicinom zatvorenika, da idem kopati kanale. Išli smo do puta prema granici s Rumunijom. Dobili smo krampove, motike i ostali alat i počeli smo kopati kanal za telefon, pokraj ceste. Čuvari su zaustavljali vozila i pokazivali nas kao okorjele ustaše, koljače i crnokošuljaše, na što bi nas razja-reni vozači, pa čak i putnici jednog autobusa, udarali i šutali, pljuvali nam u lice i psovali. Kad je pala večer stražari su pitali hoćemo li vode i gurnuli nam glavu u jarak koji smo kopali, nogom nam stali na glavu, vičući ‘pijte ustaše’.«

 

Tortura pijanih 

policajaca

 

Logor Stajićevo, navodi profesor Rehak, organizirali su pripadnici Jugoslavenske narodne armije na prostoru poljoprivredne zadruge, to jest farme gdje su čuvana goveda. Logor se sastojao od više zgrada – štala, u koje su, po padu Vukovara, dovoženi stanovnici ovog hrvatskog grada. U početku nije bilo sanitarnog čvora, niti pitke vode, ustvari nije bilo nikakve vode. Poslije dolaska predstavnika Crvenog križa napravljeni su toaleti i postavljen je valov s vodom. 

Ljudi su danima sjedili na be-tonu, vezani žicom ili plastikom, a poslije su im donijeli slamu i deke, pa se moglo i leći. Kroz koncentracijski logor Stajićevo prošlo je oko 3000 ljudi. Od toga je 2000 osoba zadržano u razdoblju od 18. do 21. studenoga 1991. godine. Kada je zatvoren, ostali logoraši odvedeni su u Niš i Srijemsku Mitrovicu.

Tijekom boravka u ovom konc-logoru zatočenici su vođeni na ispitivanja. Do ispitivača vodio ih je vojni policajac i bilo je »normalno« da ih putom udari pendrekom ili čizmom. Prilikom propitivanja batinali su logoraše pendrekom, optužujući ih da su ustaše i zločinci. Potom su ih odvodili u podrum na »preodgoj«. Kada bi ih prebili vraćali su ih na ispitivanje. I noću su izvođeni van da bi ih premlatili. Zapovjednik konc-logora bio je potpukovnik Ž. Poznata imena mučitelja u logoru su M. B., Lj. Đ., kapetan N. Ž., M. K., Tajči, Rambo, Mađar, Brko, kapetan S., Đ. I., kapetan M., S. K., Ž. L., M. K. i Pero. 

Zatočenik u Stajićevu Drago Jelić ovim rečima je opisao šta se zbilo te 1991. godine. »Negdje oko petnaestog dana od dolaska u logor, ujutro, odmah poslije pjevanja njihove himne, rečeno nam je da svi ostanemo ‘mirno’, te da odamo počast čovjeku koji je preminuo te noći. Kako se taj nemili događaj zbio blizu mjesta gdje sam se ja nalazio, dobro sam mogao vidjeti što se tu desilo. Čovjeka pedesetih godina držao je mladić na svojim rukama, gušeći se u bolnom jecanju. Bili su to otac i sin. Tijelo pokojnika bilo je već ukočeno. Umro je još prije ponoći. Njegov sin nikome od stražara to nije smio reći. Temperatura koja je te noći iznosila minus 15 stupnjeva i ledeni beton učinili su da se pokojnikovo tijelo brzo ohladi. Te se noći čovjek smrznuo od prevelike hladnoće. Istog trena po odanoj minuti šutnje, četverica naših iznijeli su ga na vanjsku stranu izlaznih vrata, tako da nitko od nas, pa niti njegov sin, nije znao gdje su ga odnijeli i pokopali. 

Kao i prije smrti tog čovjeka, tako i poslije, ljudi među nama su umirali. Ali, za razliku od tog nesretnika ostali su umirali od zadobivenih udaraca. Za 33 dana, koliko smo bili u logoru Stajićevo, osim ubijenih, među nama je umrlo devetero ljudi. Više od 20 je ubijeno.«  

 

Istraga u tijeku

 

Sporenja između srpske i hrvatske strane o tome što se događalo prije 18 godina još uvijek traju, a mjerodavne državne institucije u Srbiji uporno prešutkuju detalje ovih slučajeva. Udruga pravnika »Vukovar 1991« prošle godine je Tužilaštvu za ratne zločine Srbije podnijela tužbu protiv odgovornih za događanja u srpskim logorima, a kakva je njena sudbina i hoće li konačno biti otkrivena cijela istina o ovoj bolnoj temi – trebalo bi pokazati vrijeme. Ako žurimo prema budućnosti, onda bismo što prije trebali raščistiti s prošlošću, ma koliko ona po neke bila bolna.