Arhiv tekstova

»Ovdje, u Jasenovcu, osjećamo duboku bol zbog svih žrtava, a posebno zbog onih koji su ovdje trpjeli i bili ubijeni od strane pripadnika hrvatskoga naroda, a još više od strane pripadnika Katoličkoj crkvi« – nedvojbeno jasnu i kristalno čistu poruku uputio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, okružen trojicom svojih pomoćnih biskupa: dr. Valentinom Pozaićem, dr. Ivanom Šaškom i Vladom Košićem, te s oko 400 redovničkih i biskupijskih svećenika iz Zagrebačke nadbiskupije, u prepunoj župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije i sv. Nikole u Jasenovcu u četvrtak, 24. rujna. Tu je poruku kardinal Bozanić izgovorio u propovijedi tijekom ovogodišnjeg hodočašća svećenika Zagrebačke nadbiskupije. 

 

Spomen na gubitak najbližih

 

U nastavku je istaknuo: »Iako prepoznajemo grijeh onih koji su nedostojno nosili katoličko ime, Katolička crkva nikada u tome i takvim zločinima nije sudjelovala, niti ih je podupirala. Štoviše, iako neki žele Crkvi pripisivati propust ‘nečinjenja’, toliko je pokazatelja kako su se predstavnici Crkve i njezini vjernici na razne načine u teška vremena protivili nečovječnoj ideologiji, koja je bila usmjerena prema drugomu čovjeku, a osobito prema pripadnicima židovskoga i srpskoga naroda, prema Romima, ali i političkim neistomišljenicima iz hrvatskoga naroda.

Imena žrtava, njihovi životi, njihov osobni hod kroz tamu jasenovačkog logora, obvezuju nas na traženje istine. Oni vape za tom istinom, jer samo nas istina vodi prema onome od čega čovjek živi – do ljubavi... Nalazimo se na mjestu koje nije obilježeno samo jednom stranicom povijesti u kojoj se očitovalo zlo, zločin i ponajprije grijeh, nego je bezbožnost s ovoga mjesta željela širiti zlo do neslućenih razmjera, produžujući ruku laži sve do naših dana... U Jasenovcu čovjek, otvoren istini, osjeća duboku bol koju je prouzročilo nasilje, nepravda i nečovječnost. Ovdje su mnogi suočeni sa spomenom na gubitak svojih najbližih. Ovdje je puno toga neizrecivoga urezano duboko u dušu, ostavljajući neodgovorena ozbiljna pitanja, a u mnogima i zatrovanost mržnjom.«

Kardinal Bozanić je u nastavku s teološkog motrišta protumačio zlo u čovjeku i svijetu:

»Kada se iz osobnoga i društvenoga ozračja odstrani Bog i moralnost, oslonjena na opće dobro i dobro drugoga, kratak je put do želje za vladanjem nad drugima, do porobljavanja i iskorjenjivanja skupina ljudi, pa i čitavih naroda. Na temelju rasne ili klasne ideologije, na temelju diskriminacije nečijega podrijetla ili vjere, na temelju protuboštva koje ne prihvaća istinu da su svi ljudi Božja stvorenja jednakoga dostojanstva, ne može se graditi sreća pojedinca ni naroda.«

Dotaknuo se i još uvijek kontroverzne historiografske teme o broju jasenovačkih žrtava, koje se kreću od 40.000, koliko je stajalo u optužnici nekadašnjem zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, do 1.700.000 žrtava, koje su služile generalizirajućoj optužbi o »genocidnosti hrvatskog naroda«:

»Žrtve jasenovačkog logora bit će poštovane kada im se pristupi s poštovanjem, koje se očituje i u brizi za istinitim i cjelovitim popisom žrtava – do mjere da ne budu instrument ničijih političkih zabluda i manipulacija.«

 

Do koje mjere ljudi mogu biti neljudi

 

U nastavku propovijedi zločine u jasenovačkom logoru stavio je u kontekst totalitarnih ideologija 20. stoljeća:

»Braćo i sestre, i nacizam, i fašizam, i komunizam su dio hrvatske povijesti, jer je i hrvatsko pučanstvo tijekom dvadesetog stoljeća pogodila tragedija koja je, po riječima sluge Božjega Ivana Pavla II., obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. Opravdavati jedan totalitarizam, odnosno zataškavati i prešućivati nepravdu koju je nanio, znači unositi trajni nemir u društvo i javnost, jer i povijesna laž je zločin. Pitanja vezana uz Drugi svjetski rat i totalitarističke režime dvadesetog stoljeća neće prestati unositi nemir i neprijateljstva u naše društvo dokle god se istom mjerom ne odnosimo prema svim totalitarističkim režimima i dok istom mjerom ne bude zagarantiran spomen na sve žrtve... I ovo mjesto jasenovačkog logora je škola u kojoj se spoznaje do koje mjere ljudi mogu biti neljudi. Zlo nije apstraktno, ono je uvijek konkretno, dogodilo se na određenom mjestu i određenim ljudima. Ovdje se ne može ostati ravnodušan prema patnjama nanesenim žrtvama ovoga logora. Ovdje, duboko suosjećajući s nedužnim žrtvama, taj osjećaj patnje čovjeku daje pravo na molitveni krik: Bože, oslobodi nas od zla!

I dok ovdje s kršćanskim pijetetom molimo, sjećajući se žrtava ustaškoga režima, s ovog mjesta dižemo svoj vapaj i za istinom o žrtvama komunističkoga režima, jer, nažalost, još uvijek se u nas taji, skriva i niječe zločin komunizma učinjen tijekom rata, poraća i sve vrijeme njegove strahovlade. Postavlja se pitanje zašto, i poslije devetnaest godina od demokratskih promjena, još uvijek nema popisa žrtava komunizma, ni dužnih obilježja, niti doličnih spomena? Tko to priječi, tko se tome suprotstavlja? Zašto se kod nas do danas nije poradilo na provedbi Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, od 2. travnja ove godine, u kojoj se jasno obrazlaže kako je pomirenje krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima?«

 

»Tu se suočavamo s otajstvom zla!«

 

Osvrnuo se na česte optužbe izrečene na račun Katoličke crkve:

»Nismo došli ovamo radi raspravljanja i polemiziranja. Ne dolazimo iznijeti – premda to od nas neki i dalje traže – isprike, opravdanja, očitovanja, neka politička stajališta. Upravo su ona, oslonjena na neistinu, često zagadila istinu. Ipak, dobro je reći da je Crkva uvijek očitovala svoju slobodu od političkih i drugih bezbožnih motiva koji su vodili umove nalogodavaca i ruke krvnika u svim diktaturama, od onih koji su stvarali boljševičke gulage, nacističke i fašističke koncentracijske logore, kao i komunističke kazamate. Crkva je to činila i činit će, iako je za to plaćala visoku cijenu životima svojih vjernika i predstojnika; iako se na nju nabacivalo blatom bez utemeljenja... Dovoljno je zločinaca pokazalo što može bezumnost i nečovječnost. Nisu u pitanju samo strahote represivnih sustava i vodstva Kraljevine Jugoslavije; niti težnje i strahote Ante Pavelića i ustaša, slijepih privrženika nacionalnoj ideji, čiji je put vodio u vezanje uz ideologiju nacizma i fašizma, daleko od kršćanskih temelja i baštine našega naroda, što je sav hrvatski narod odvelo u tragediju patnje i poniženja. Nije posrijedi ni sama ideološka zaslijepljenost i strahote partizana i komunističkih vlastodržaca pod vodstvom Josipa Broza Tita, koji do današnjega dana – pod krinkom antifašizma – ne žele priznati i preuzeti odgovornost za nečovječnost koja ide uz bok s nacističkom. Tu se suočavamo s otajstvom zla!«

Kardinal Bozanić je jasenovačku propovijed zaključio riječima: 

»Nismo ovdje da bismo ponovno otvorili rane, nego da bismo u ranama vidjeli novoga čovjeka, preobražena za vječnost, odgovorna za patnje svojih bližnjih.«

 

Tri postaje ljudskog stradanja

 

Potrebno je reći da je ovogodišnje hodočašće svećenika Zagrebačke nadbiskupije, prije Jasenovca, započelo posjetom prvoj od tri »postaje«, mjesta ljudskih stradanja – Staroj Gradiški, a da je završeno obilaskom Petrinje. 

Njih je u Staroj Gradiški dočekao načelnik općine Velimir Paušić, koji je u mjesnoj kino dvorani ukratko iznio povijest mjesta, kaznionice i župne crkve. Tom je prigodom zagrebački kanonik i povjesničar dr. Stjepan Kožul održao predavanje u kojemu je iznio niz široj javnosti nepoznatih podataka, kao npr. da je među tisućama političkih zatočenika u starogradiškom zatvoru u doba komunističke Jugoslavije bilo i oko 300 katoličkih svećenika logoraša, od kojih su neki u njemu i izdahnuli. Zatim, da je u razdoblju ustaškog režima u jasenovačkom koncentracijskome logoru među desecima tisuća nevinih Srba, Židova, Roma, pa i Hrvata i pripadnika drugih nacionalnosti, ubijeno i sedam svećenika Slovenaca, te da je nadbiskup Stepinac u veljači 1943. jasno u propovijedi rekao: »Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku.« Jednako je tako, govoreći o Petrinji, dr. Kožul podsjetio na podatak da je tijekom Domovinskog rata u njemu poginulo više od 600 civila i 286 hrvatskih branitelja. Predavanje je zaključio porukom i pozivom svećenicima: »Crkva sa svojim pastirima želi prednjačiti u promicanju ispravnih načela i humanih stavova, temeljenih na evanđelju i kršćanstvu, kroz molitvu i čišćenje pamćenja od svake mržnje i želje za osvetom, učeći što je ono što treba pamtiti, i čime se treba ponositi. Evanđelje je uvijek svježe i novo, izazovno za svaku generaciju! Kao svećenici, kao ‘neprocjenjivi dar za Crkvu i čovječanstvo’, dopustimo Isusu da nas osvoji i zagrije, da budemo korektiv našega društva i graditelji svete Hrvatske u srcima i dušama vjernika, da promičemo sve ono što je u izgradnji zajedništva i sloge, u podizanju nade, u promicanju dijaloga, općeg dobra i kršćanskog humanizma!« Kardinal, biskupi i svećenici razgledali su potom zapuštenu kaznionicu i nedovršenu spomen-crkvu sv. Mihaela Arkanđela, koja se gradi u čast stradalim svećenicima i svim drugim žrtvama starogradiške kaznionice. 

 

»Ako je moj protivnik... ja neću!«

 

U Jasenovcu je ispred Muzeja Spomen-područja Jasenovac hodočasnike dočekala ravnateljica Nataša Jovićić sa suradnicima. Nakon razgledanja muzejskog postava kardinal i brojni svećenici upisali su se u Knjigu posjetitelja. Hodočasnička se kolona uputila prema jasenovačkome spomeniku, glasovitom Kamenom cvijetu, ali se zbog poodmaklog vremena zadržala kod makete logora, dvjestotinjak metara prije, gdje je ravnateljica Mataušić pojasnila koji su sve objetki bili u logoru. Posjet je završio molitvom za sve stradale u jasenovačkome logoru i njihovu rodbinu.

U župnoj crkvi u Petrinji slavljena je veličanstvena koncelebrirana liturgija, tijekom koje je kardinal Bozanić u završnoj propovijedi zaključio cjelodnevno svećeničko hodočašće: »Treća postaja našega svećeničkoga hodočašća zaustavlja nas u ovo predvečerje u gradu Petrinji, u župnoj crkvi svetoga Lovre, koja jednostavnošću svoga uresa svjedoči kako i najdublje rane, nanesene zlom, mogu zacijeliti snagom ljubavi koja bezuvjetno prašta. Na mjestu gdje sada stojimo, pod predivnim svodom koji nas podsjeća na krasotu i čistoću neba, prije petnaestak godina stajalo je zgarište na kojemu oganj mržnje i zla nije bio ostavio ni kamena na kamenu. Što nije bilo uništeno plamenom, razrušila je ruka razorne mržnje... Zlo, međutim, koliko god dugo vuklo svoj trag i koliko god bilo snažno, nikada ne slavi konačnu pobjedu. I doista, pod pepelom, duboko pod ruševinama ove crkve, ostala je zakopana i neuništena snaga ljubavi, koja ‘ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi’.« 

Podsjetio je i na riječi svojega predhodnika blagopokojnog kardinala Franje Kuharića: »Na Lovrenčevo godine 1991., samo mjesec i pol dana prije negoli će ovaj grad pasti u ruke onima koji će ga razoriti, na ovome je mjestu kardinal Franjo Kuharić pred prestrašenim narodom proročkom odlučnošću govorio o snazi ljubavi koja na zlo ne uzvraća zlom. Tada je rekao: ‘Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!’«

Propovijed je kardinal Bozanić završio porukom:

»Trag našega hodočašća, povezujući mjesta stradanja u Staroj Gradiški, u Jasenovcu i na Baniji, nije spomen na zlo, na mržnje i nepravdu. Kontinuitet zla, koji je u ovim povijesnim događajima tako vidljiv, otkriva nam da zlo sije i raspiruje mržnju sve dok ne bude rasvijetljeno Istinom. Gdje se skrivalo i nijekalo zlo, a ubojice i nasilnike proglašavalo herojima, zlo je moglo samo rasti... Koliko li smo puta, braćo i sestre, i sami osjetili da priznanje istine o samome sebi, donosi oslobađajući smiraj i radost duše? Priznati istinu o sebi u ogledalu Istine koja je Bog, donosi milost oproštenja i nutarnjega mira. Koliko li je onda potrebno zalaganje za istinu i za njezino svjedočenje...«