Arhiv tekstova

»Biskup Berkeley je napisao kako se okus jabuke ne nalazi ni u samoj jabuci, jer jabuka ne može samu sebe kušati, a ne nalazi se ni u ustima onoga tko je tek želi jesti. Potreban je kontakt između njih. Isto se događa i s knjigom. Zato sam više sklon razmišljanju da bi književne večeri trebalo održavati kao u nekim drugim zemljama. Izađe spiker, najavi književnika, a on onda, sat ili dva, čita svoje djelo. Možda je to još svrsishodnije, kada je u pitanju poezija: pročita se cijela zbirka. Može li prepričavanje ili nagađanje o tome ‘što je pisac htio reći’ nadoknaditi taj pravi okus maloprije spomenute jabuke? Pogotovo što se mnogi neće ni latiti da je zagrizu«, rekao je književnik Boško Krstić na predstavljanju knjige poezije Milovana Mikovića Jedući srce žive zvijeri, koje je održano 22. svibnja u subotičkoj Gradskoj knjižnici, nakon čega je tijekom promocije ipak pokušao opisati okus nekoliko njegovih »zalogaja« ove knjige Mikovića, a o tim zalogajima je govorila i književnica i kritičarka Ljiljana Žegarac-Tenjović.

Knjiga poezije Milovana Mikovića Jedući srce žive zvijeri je objavljena 2014. godine, u nakladi Matice hrvatske Subotica. Stihove je na hrvatskom jeziku čitala Bernadica Ivanković, kao i Matija Molcer u vlastitim prijevodima na mađarski i njemački jezik.

 

Poetski zbir jednog književnog opusa

 

»Zbirka pjesama Jedući srce žive zvijeri je poetski zbir književnog opusa i životnog iskustva Milovana Mikovića. Svi autorovi značajni pjesnički, prozni i esejistički tekstovi dobili su svoj završni oblik u ovoj zbirci, u kojoj je u okviru pjesnikove osobene i ironične metamitologije, otjelotvorena njegova umjetnička opsesija da izrazi totalitet ljudske sudbine, spram razmjera mitskog, povijesnog i kozmičkog trajanja«, rekla je Ljiljana Žegarac-Tenjović, navodeći pri tome, kako su realistička svojstva ove zbirke i osobenosti Mikovićevog mitotvorstva, uzajamno povezani.

»Konkretno, povijesna razina za pjesnika je podjednako važna, kao i općeljudska: povijesno, kolektivno i individualno iskustvo neprekidno se  projektiraju na ekranu prapovijesnog, mitskog početka vremena. Na razinama različitih povijesnih epoha odslikavaju se u biti istovjetne deformacije pojedinačnog i kolektivnog identiteta, razni vidovi otuđenosti, niskog egoizma, licemjerja i neslobode za čovjekovu osobnost«.

Nekadašnji Koreni stvari

 

Boško Krstić je naveo kako je ovu poeziju, bar većim dijelom, čitao 1996. godine, ali tada pod nazivom Koreni stvari, kada je objavljena istoimena knjiga.

»Ovdje je, naizgled, nov samo dio Ukanjižen, ali nije baš tako. Dio nazvan u prvoj knjizi Pratvari – Vatra, Zemlja, Voda, Vazduh, ovdje je bez zajedničkog naslova, ali to nije i jedina razlika. Rukopis je prvi put objavljen na srpskom jeziku, ekavicom, a sada na hrvatskom jezičnom standardu... U ovoj novoj verziji, Miković razbija dugi stih i manirističku igru pravokutnikom i slobodnim nas stihom oslobađa nepotrebnog rešpekta ka klasičnom, starom pjevanju. Stihovi su se ovako, prosto raspjevali. Iste riječi, a druga glazba. Time je dobio na uvjerljivosti, zatim neka nova značenja i jasnoću. Sve je ponovno pročitao, redigirao, ponešto promijenio, već kako se i on sam mijenjao u ovim proteklim godinama. Ali, to su nekadašnji Koreni stvari.«

 

Ključ zagonetke

 

Boško Krstič je istaknuo kako prije bilo čega, ova nas knjiga prvo uzbuđuje naslovom, Jedući srce žive zvijeri, ali da u stihovima nema direktnog odgovora ili parafraze ove metafore, te upitao – može li nam njeno odgonetanje pomoći u razumijevanju ove knjige?

»Ne odnosi se na ljudsko srce, ovo je srce divlje zvijeri. Koje divlje zvijeri? Pjesnik piše: ‘Nije ni misao ni biće’. Pa što je onda? Bit će da je to ključ zagonetke. Ako nije ni misao ni biće, onda je nešto treće. Nije biće, a zvijer je! Paradoksalno? Možda i ne. Možda je ta zvijer život koji živimo i onaj koji pamtimo i onaj kojem s nadamo. Možda je ta zvijer sam suština, duh. A što ako je riječ o poeziji samoj? O zvijeri koja se ne može ukrotiti, zvijeri čiji je pjesnik rob. S vječitom željom da se oslobodi te zavodljive, a neumoljive nemani, mučeći se, jedući joj živoj srce i pretvarajući ga u stihove. Bez izgleda da je se ikada oslobodi. Čini mi se da je najviše to. Ovo je knjiga o patnji nad stihom i životom koji se divlje otimaju pjesniku okrvavljenog neukrotivim srcem poezije«, rekao je Boško Krstić i na koncu naglasio kako od davne 1996., kada je prvi put čitao ovo pjesničko pismo u prvobitnom obliku, jedino ljeto dolazi kao i onda i ista pitanja o korijenima stvari, ovoga puta s naslovom Jedući srce žive zvijeri.