Arhiv tekstova

Subotičanka Irena Šelken je zaljubljena u putovanja. Ipak, ono što je razlikuje od većine ostalih putnika je što putuje neutabanim stazama bez turističkog bedekera, prepuštajući se čarima avanturizma. Dosad je putovala po Europi, bila je u Americi, a nedavno se vratila iz Azije.

Koje si sve zemlje do sada obišla? Gdje ti je bilo najljepše?

Obilazim planet od malena, počela sam s planinarima. Bila sam u 20-ak zemalja. Na svakom mjestu mi je lijepo kada pronađem kutke prirode, kada se poklopi dobro društvo, kada pronađem nešto za mene još neviđeno. Tako da svugdje ostavljam srce i svugdje se osjećam kao kod kuće. U svakoj zemlji je drukčije, a sada kako sam se vratila iz Indije tek vidim koliko je sve poznato do sada neusporedivo s onim tamo. Postoje mjesta na koja se želim vratiti, gdje mi je bilo najljepše. Ali to što je u tom momentu bilo lijepo ne znači da će i sljedećeg puta biti, jer sve se mijenja i sve je relativno. 

Tvoja putovanja imaju dozu avanturizma – od stopiranja do nedefinirane rute. Zašto si odabrala ovakav način putovanja? 

Nekako sam oduvijek voljela hodati putovima i stazama koje imaju dozu avanture, opasnosti što bi rekli. Nije mi zanimljivo ići utabanim putovima, gledati stvari koje su svi vidjeli. Uvijek mi je bilo draže popeti se na najviši vrh umjesto ležati na plaži ili pronaći neke mještane umjesto da čavrljam s turistima. I to je moj put, gdje postoji doza opasnosti tamo sam, a ako je nešto u turističkim vodičima navedeno kao mjesto koje se mora vidjeti to znam da nije za mene. 

Što bi poručila osobama koje žele putovati na ovakav način?

Putovanja za mene predstavljaju način života koji sam odabrala još kao dijete i želja mi je upoznati planet u cijelosti. A za to jednostavno treba biti otvoren k svijetu, misliti pozitivno, vjerovati u dobrotu, činiti dobro, dijeliti, imati povjerenja... Vjerujem da svatko tko ima želju za time samo treba krenuti. Nije opasno i nitko vas neće ugristi. Ali naravno, ovakav način života je opredjeljenje i svjestan si da uvijek postoje rizici koje prihvaćaš i naviknut si na njih – jer uvijek poslije kiše zasija Sunce, a poslije Sunca padne kiša.

Naš je planet, kakav jeste, prelijep. I on je okrugao, a mi ga kockamo. Život nas pravi kockastima, a mi smo ustvari kao loptice možemo se kotrljati oko globusa, jer on je okrugao i nudi beskonačno mnogo mogućnosti.