Arhiv tekstova

Neka nas ostave na miru! – polako i jetko rekao je jedan od (po Bogu!) braće Samobunjevaca koji, donekle kroz povijest i razumljivo, nisu vjerojatno nisu isticali ni da su Bunjevci, a kamoli Hrvati jer je uvijek bilo prečeg posla i prešnijih briga, a onda su naišla povijesna razdoblja  kada je to isticanje bilo gotovo uvredljivo za okolinu, a i danas je mnogima nepoćudno. 

Uvijek među nama ima hvalevrijednih onih koji vole ostati samozatajni. I jest pomalo neumjesno stalno isticati svoju nacionalnost, narodnost ili pripadnost bilo kojoj skupini. A pogotovo onome tko teško radi i služi kruh te mu svako utuvljivanje da je netko i nešto što on zapravo i ne želi biti ili ne zna što bi zapravo s time u svagdanjem životu osim podjarivao bijesne, izazivao one koji ga ipak puštaju na miru. 

S tim u svezi valja reći da se kao pripadnik nekog naroda i rađa i postaje. Ako ovo drugo izostane – piši kući propalo. I mukotrpno postaje! Tek se onda može kliknuti s Matošom – 

                              

Samo tebe volim, draga nacijo

Samo tebi služim, oj, Kroacijo

Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,

Za te živim, samo za te, amen!

 

Sudjelovati u ovom molitvenom pjevu. I ponosnom i krotkom u istu dobu. Puk, zatim narod mora, učili su nas proći još jedan dodatni stupanj  napretka u samosvješćivanju kao i u priznanju drugih, susjednih i inih društvenih skupina – da bi se mogao nazvati nacijom. To priznavanje se često plaća naskupljom cijenom – životom. Međutim, sociološke su podjele i potpodjele  često dvojbene i njihov se smisao zna izgubiti  u prijevodima iz jezika u jezik. Kakva je sociologija trebala Ignjatu Fuchsu da svoje ime pohrvati i nazove se  Vatroslavom Lisinskim?! Ili Vlahu Bukovcu da se ne potpisuje više s Faggioni? Oni su u hrvatstvu pronašli nešto što ih oduševljava više nego vlastito ime. Naša (po Bogu) braća Samobunjevci to očito nisu i zaista nema smisla prisiljavati ih unatoč tome što su im imena i prezimena starinom – hrvatska. Ali pustiti ih na miru?! Zašto?! Kako je rekao nepriznati i neprepoznati hrvatski pjesnik Stjepan Ilijašević koji je stvarao tijekom gotovo cijelog 19. stoljeća – od ilirskog preporoda do moderne – 

 

Mir i pokoj preranu smrt donaša!

Sinje more na što bi došlo, bure

Nigda da nema?!

Smožne sile borbu iz sanka bude

Trome pûke sjajna na djela gone

Boj s tamom vjekoma divne rađa

Svjetla junake!

 

Dobro je, još nismo svi mrtvi, a ako neki i jesu  tu dolazi ona zapovijed – Mrtve uskrisujte! Makar i polako. I bez jetkosti. I ne mora uvijek na usnama biti med. Ispije se i koja gorka čaša. Sve bi to bilo u redu da ne postoje uvijek neki vlastodržci  kojima nije cilj da živimo vječno nego da – počivamo u miru što dulje dok oni vladaju. Toliko u miru da će i groblja srušiti i preorati. Jer, ako postoji neki mirogoj, može tkogod njime proći i pročitati na kojem križu ili spomeniku naše ime… to je već uznemirujuće! Bolje da nas nema uopće! To bi bilo najbolje. Ivo Andrić je u svojim dnevnicima čeznuo za time – za nepostojanjem. Veliki Ivo Andrić! Ali mi ga ne damo nepostojanju! I ne damo mu mira. Još i danas ga nasmijavamo. Da zdrav razum nije sve – da postoji i luda Bosna  koju je i on dotaknuo u svojoj knjizi pripovijetki o bosanskim franjevcima Žeđ – luda od revnosti za onaj plavi sicani, danas bi rekli  tetovirani, križ na rukama i prsima bosanskih i humskih žena.  Da postoji fra Marko Krneta koji ne odustaje od tog križa ni kada prezirno pljunu na njega, koji ne odustaje biti brat čovjeku i krstiti ga. Njegovim pravim imenom.  Koje je naše pravo ime? Moje ili tvoje. Čut ćemo ga kada budemo pozvani, a dotle imamo cijeli život doznavati i cijeli život davati mu smisao i značenje. Kako u životu pojedinca, tako i u životu naroda i cijelog čovječanstva. I može nam se svima dogoditi da ostanemo i bez smisla i bez značenja. Svima! Do apsurda i natrag. Credo quia absurdum! Vjerujem jer je besmisleno! Pripisuje se jednom od prvih borbenih branitelja kršćanstva Kvintu Sepimiju Tertulijanu (160. – 220.).  Tako i mi još vjerujemo. Da smo Hrvati. Vi da niste. Bit će ključno kako nas bude oslovio Gospodin. U posljednji dan. Dotad – Mir vama! Riječ može biti mač i zato ćemo uvijek zać’ u razgovor ugodan  o nama svima što nas zvahu  i sami se zvasmo - Slovincima, Ilirima, čak i zvirima (Vuci! Vuci! Vuci! – zapisao je Milutin Cihlar Nehajev izjavu jednog Mlečića što zarobi jednog Frankopana) – potegni, povuci – riječi nisu samo zvuci nego i najdublje ćuti. Oćutite nas i vidjet ćete da nismo jetki. Nego  rijetki primjerci svoje vrste – i makar  nas morali brojati na prste – vjere smo čvrste!

 

Tu mislimo, bratja, ča smo,razumêjmo zemlja da smo...

 

zapisano je i na glagoljici i na ćirilici i na latinici i pjevalo se u ranom srednjom vijeku kad se ploča postavljala na grob. Prije nego sasvim postanemo zemlja dodajmo – i dio smo neba koje diše u nama. Ne odbijajte nas (po Bogu) braćo više – zar ne volite slatko kaj, tvrdo ča i štovano što i šta. Sva naša narječja koja, ako hoćete – lako razumite. Ikavicu, ekavicu, jekavicu, ijekavicu! Ima čak i eĩkavskoga, staroposavskoga. Ima svega! Govora i narječja što se ulijevaju u istu rijeku, a rijeka mora imati maticu. Koji će pridjev nositi?  Koji posvojni pridjev? Iako svi ljudi prođu kroz razdoblje  kad se osjećaju kao zlostavljana i odbačena pastorčad – ipak smo mi ljubljena djeca istog oca i iste matere. Povijest jezika od prvog očinskog i prvog materinskog jezika razvijala se – i svi jezici poznaju svoje rodoslavno i rodoslovno stablo – sve ako oni koji govore njima to ne znaju i možda se osjećaju posve neslavno. Ne budite odsječena grana!