Arhiv tekstova

Silazak Duha Svetog na apostole predstavlja početak novog Božjeg naroda, rađanje Crkve. Od tog trenutka, pa sve do naših dana Duh u Crkvi ne prestaje djelovati.

 

POČETAK CRKVE DJELOVANJEM DUHA

 

Na dan Pedesetnice ispunilo se Isusovo obećanje te se na apostole izlio Duh Sveti koji od prvog trenutka počinje vidljivo djelovati. On djeluje tako da otvara srca slušatelja, koji se obraćaju i u svojoj vjeri Isusa Nazarećanina prepoznaju kao Krista i Gospodina. Petar, koji je Isusa tri puta zatajio na Veliki petak, na dan Pedesetnice neustrašivo svjedoči za Njega. Na njegov govor dogodila su se prva obraćenja. Duboko dirnuti Petrovim riječima, oni koji vjerom prihvaćaju Isusa kao Gospodina pitaju se: »Što nam je činiti braćo?«, a Petar im odgovara: »Obratite se i svatko od vas neka se krsti u Ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar, Svetoga Duha« (Dj 2, 38). Taj se dan obratilo i krstilo tri tisuće ljudi. Krštenjem oni ulaze u Crkvu, nastaje novi Božji narod. 

Događaj silaska Duha Svetog jedinstven je događaj. On predstavlja milosno, prosvjetiteljsko i spasonosno samoočitovanje Boga, kojeg doživljavamo u vjeri, ufanju i ljubavi. On je dar Presvetog Trojstva, tj. samodarivanje treće božanske osobe. Duh Sveti je dar kojim Otac daruje one koji ga zaištu (usp. Lk 11, 13), on je obećana Sila odozgo koju apostoli trebaju iščekivati i u nju se obući (usp. Lk 24, 49). Njega se čeka i to u molitvi, a dolazak mu je iznenadan i sve ispunjava. On je poput oluje kojom se ne može ovladati. Svojim dolaskom zahvaća pojedinca, govor mu je sličan ognju. Čovjek koji je obuzet Duhom Svetim postaje onaj koji svjedoči božansku stvarnost, i to onako kako mu Duh daje. 

U Djelima apostolskim čitamo da, oni koji su povjerovali u Isusa i krstili se, »bijahu postojani u nauku apostolskom, zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama« (Dj 2, 42). Živjeli su u zajedništvu i među sobom dijelili sva svoja dobra, koliko je kome trebalo. Brinuli su se za bolesne i siromašne, a Duh Sveti je svaki dan zajednici pridruživao nove članove. Kada su, i to vrlo brzo, nastupile nevolje, Duh ih je sve ispunjao radošću i hrabrošću, te su naviještali Krista gdje god su se nalazili. Apostoli, koji su Kristovi svjedoci i prvi primatelji Duha, davali su sebe za primjer koji treba nasljedovati. Prva Crkva vjerno slijedi taj primjer i vi u svetosti.

 

UZOR PRVE CRKVE 

 

Pracrkva po svom prijateljskom odnosu prema Duhu Svetom treba biti uzor svim budućim naraštajima. Ona je znala moliti Duha da dođe, znala ga je primati i s njim živjeti. Njihov vapaj nastao je iz trostruke svijesti: svijesti potpune nemoći usred neprijateljskog svijeta, svijesti da joj je povjeren nimalo lak zadatak učiniti sve narode učenicima Kristovim (usp. Mk 28, 19-20), te svijesti da će obećani Branitelj sve to izvesti. Kada se ta trostruka svijest spojila u jedno buknula je molitva. Bog Otac na tu molitvu odgovara izlijevanjem Duha Svetog. Tako život Pracrkve s Duhom Svetim možemo sažeti u nekoliko stavova: budno osluškivanje njegova glasa, poslušnost njegovoj riječi, pouzdanje u njegovo vodstvo. Oni su ga poznavali na svim svojim putovima, što im je ulijevalo snagu i sigurnost u hodu i mir u srcu. Čuli su njegov vapaj i zajedno s njim su molili (usp. Rim 8, 15; Gal 4, 6), to je njihovoj molitvi davalo polet i snagu (usp. Dj 12, 1-11). Zajedno s Duhom rješavali su pitanja svoje sadašnjosti i svoje budućnosti (usp. Dj 15). Ali, to nije bila povlastica uskog kruga ljudi, nego cijele zajednice. Svaki član Crkve primio je od Oca pomazanje, tj. Duha, koji ih u svemu poučava. Po svemu ovome Pracrkva je znak života u Duhu za sve buduće naraštaje. Po uzoru na prve kršćane treba donositi plodove života s Duhom, koji su uvijek novi i neponovljivi.

Crkva je u prvim stoljećima svog postojanja bila je izložena strašnim progonima, ali je i tada širila radosnu vijest Isusovog uskrsnuća zahvaljujući djelovanju Duha Svetog, koji je ispunio vjernike da svjedoče evanđelje, pa i po cijenu vlastitog života. Upravo su mučenici najveći znakovi djelovanja Duha u Crkvi.

Danas, kada su za kršćane vremena daleko povoljnija nego u prvim stoljećima, Duh želi jednako snažno djelovati kao u početku, ali za to treba suradnike kakvi su bili prvi kršćani, hrabre i odvažne, snažno zagledane u Krista.