Arhiv tekstova

Priče o kontinuitetu tamburaške glazbe u Sonti, prenošena s koljena na koljeno, sežu do vremena od prije Drugog svjetskog rata. Po svjedočenjima kazivača sviralo se kvalitetno, međutim, nigdje se nije pojavio podatak gdje su glazbenici pribavili tambure. Niti jedan od kazivača nije potvrdio postojanje graditelja tambura u prošlosti ovog najvećeg sela šokačkog Podunavlja. Tek u osamdesetim godinama prošloga stoljeća u poslu popravke glazbala pojavilo se ime Stanka Klecina – Krečana, a danas je s njim u poslu popravki, ali i izradi novih tambura, prvenstveno basova i njegov veliki prijatelj Ivan Vidaković – Peja.

 

Stankove majstorije

 

Izučeni pekar, kasnije i zavarivač, travar, čovjek s tisuću hobija, od kad zna za sebe pa sve do današnjih dana, Stanko je u glazbi i glazba u njemu. »Od malih nogu opčinjen sam glazbom. Samouk sam, a sada mi je žao što mi nedostaje izobrazba, što ne znam note pa sviram na sluh. I ne samo da sviram, nego sam popravio i izradio popriličan broj glazbala. Prvo glazbalo bilo mi je sviralo od zove, kako smo ju u žargonu zvali fićonka. Bio sam ponosan na sebe. Vidio sam kako to rade stariji dječaci pa sam i ja pokušao i bio sam presretan kad sam otprve uspio izmamiti zvuk iz svirale. U kasnijem djetinjstvu sam eksperimentirao s letvama, daskama i žicama, a s 15 godina sam pribavio jednu staru gitaru i preradio ju u električnu. Jeste da je bila pomalo primitivna, ali je funkcionirala. Bilo je to zlatno vrijeme rocka, a među mladima su svirke uživo bile vrlo popularne«, prisjeća se Stanko. Izučio je zanat pekara i odmah po završetku škole uposlio se. No, posao i svirke nisu se uklapali i jedno i drugo se odvijalo u noćnim satima. Upravo zbog svirki sa svojim društvom, Stanko je promijenio zanimanje. Završio je prekvalifikaciju za elektrozavarivača i uposlio se u apatinskom brodogradilištu. Plaće su bile dobre, a termini rada se nisu poklapali s terminima svirki. Faza rock svirki je prošla, njegovo društvo se preorijentiralo na tamburašku glazbu. »Društvo iz moje generacije počelo je organizirano svirati vrlo rano, već od trinaeste godine, a vremenom se pojavila i potreba za ponekom popravkom naših glazbala. Nakon osnivanja Kulturno prosvjetne zajednice Hrvata Šokadija pristupio sam njihovom tamburaškom sastavu, a tamo sam se počeo intenzivnije družiti i sa svojim prijateljem i kolegom Pejom. Zajednička ljubav prema tamburama dovela je do naših pojačanih aktivnosti glede popravke glazbala. Brzo smo otišli i korak dalje, upustili smo se i u izradu. Ja sam imao nekog iskustva još iz osamdesetih godina, kad sam popravljao glazbala tamburašima iz okolice, pa i iz Baranje. Posla sam imao dovoljno te mi je to bila vrlo dobra popuna kućnoga proračuna. Sada radim skupa s Pejom, priznajem mu da bolje od mene poznaje drvo, a ima i radionu, dobro opremljenu za ovu vrstu posla«, priča Stanko pokazujući bas koji je u početnoj fazi izrade.

Pejino umijeće 

 

Ivan Vidaković – Peja po obrazovanju nije stolar, niti drvodjelja. Drvo ga je nadahnjivalo od djetinjstva, a i sada, u zrelim godinama, kad uspije izraditi zamišljeno raduje se poput djeteta. Puno je znanja i mudrosti pokupio iz iskustava starih, pučkih majstora, ali i onih mlađih, profesionalaca. Za potrebe svoje Šokadije naučio je svirati bas kad je već zagazio u šesto desetljeće. No, usudio se otići i korak dalje. Poznajući dušu drveta, sve više ga je opsjedalo pitanje kako se to stvara zvuk, i može li on izraditi tamburu. »Mnoge sate sam proveo u razgovorima sa svojim prijateljem Stankom. On je već dosta tambura popravio, a imao je i dobrih pokušaja u izradi. Međutim, nedostajala mu je oprema za obradu drveta koju sam ja imao. Bez puno dvoumljenja zajednički smo se upustili u posao. Ovaj minijaturni bas započeli smo raditi kao igračku za sina od mojega prijatelja, ali sada namjeravamo postaviti mehanizam i žice, jer mi dobri poznavatelji glazbala kažu da bih trebao davati dobar zvuk«, priča Vidaković, ponosno pokazujući izrađeni mali bas. U njegovoj radioni se da vidjeti još nekoliko glazbala. Tu je samica, prim, gitara, a na radnoj plohi je i rastavljeno čelo. U početnoj fazi izrade je i bas, treći po redu kojega ova dvojica  pajtaša rade. »Neke dijelove ovih glazbala radim ja, neke Stanko, a puno toga moramo uraditi i zajednički. Zanimljiv je i način na kojega sam zaradio ovo čelo, skroz propalo. Dobio sam ga od Roma, u zamjenu za hrpu staroga željeza. Nakon puno sati i generalne popravke, Stanko i ja smo ga vratili u život. Potpuno smo mu zamijenili čeonu i zadnju plohu, renovirali smo mu glavu i vrat, pa kad smo ga prelakirali, pozvali smo na probnu svirku kolegu koji je vrlo dobar poznavatelj upravo ovoga glazbala. Bili smo presretni kad je procijenio da je posao urađen odlično. Prvi bas kojega smo uradili upravo je ovaj kojega sviram u Šokadijinom tamburaškom sastavu. Zvuk je vrlo korektan, za naše potrebe odličan. Poslije smo se dali na izradu drugoga, sad je u završnoj fazi, a u početnoj nam je i treći. Ide nam sve bolje, glazbala iz naše radione sve su kvalitetnija«, priča Peja. 

 

Rad i planovi

 

Spoj znanja i iskustva ove dvojice zaljubljenika u drvo i glazbu daju dobre rezultate. Poput svih poslova i izrada tambura ima svoje specifičnosti. »Najbitnije u ovom poslu je odabrati pravi materijal i imati puno, puno strpljenja, jer ovaj posao ne trpi žurbu. U postupku krojenja, obrade i spajanja elemenata potrebna je idealna preciznost. To odista može raditi samo onaj tko voli i glazbu i drvo«, priča Peja, blago gladeći površinu ranije izrađenog malog basa. Ovim potezom podsjeća na plahoga tinejdžera, koji pokušava pomilovati djevojku, ali se plaši da ju ne ozlijedi. »Tko voli drvo, voli ga, u bilo kojem obliku. Isto tako, tko voli glazbu, voli ju. Naš zajednički hobi za sada daje dobre rezultate. Naši proizvodi su već sada u rukama glazbenika, koji nam se javljaju s pozitivnim ocjenama. Istina, kažu da nisu od onih vrhunskih, na kojima bi svirali profesionalci, ali su odlični za svirke u KUD-ovima, po zabavama i slično. No, nismo ni mi od onih vrhunskih majstora, ali ni naše cijene nisu na njihovoj razini. Bili bismo sretni ukoliko bismo našli svoje tržište među onima koji imaju potrebe za dobrim glazbalima, a nemaju novaca za vrhunske«, šeretski završava priču Stanko.