Arhiv tekstova

Danas u rubrici Tu oko nas pišemo o Miri Tumbas koja je dušom i tijelom odana društvenom radu, svojoj zajednici i okolišu. Biti supruga i mama te voljeti svoj posao, nesebično raditi na sebi i s drugima, graditi je svojstveno našoj sugovornici. »U osnovnoj školi Matija Gubec u Tavankutu sam članica školskog odbora, u mjesnoj Zajednici Tavankut članica Savjeta mesne zajednice. Članica sam Hrvatskog nacionalnog vijeća i odbora za obrazovanje. U svojoj školi – Politehničkoj školi predsjednica sam Vijeća geodezije i građevinarstva, a najvećim agažmanom smatram što sam mama i supruga«, priča nam Mira.  

 

Posao i društveni angažman

 

Mira je profesorica stručnih predmeta iz oblasti geodezije i građevinarstva u Politehničkoj školi u Subotici. »Zanimljivo je da sam u mladosti rekla da neću raditi u prosvjeti, ali već 23 godine radim u školi«, kaže uz smjeh Mira.  

 Po profesiji Mira je diplomirani građevinski inženjer hidrotehničkog smjera. U struci je od 1991. godine, a koliko voli svoj posao kaže: »Profesor u srednjoj školi je neprekidno okružen mladim ljudima koje prati od njihovog dolaska u školu, do izlaska iz škole, kada oni postaju odrasli. Doista je lijepo kada pomažete djeci u njihovu odrastanju. Svi znamo da rad u stručnoj školi zahtijeva neprekidno usavršavanje, praćenje tehnologija, trendova, a nažalost ovo ne prepoznaje i ne vrednuje ministarstvo, a veoma često ni roditelji, i to je ona loša strana posla.«

»U društvenoj zajednici sam uvijek uključena u mnoge aktivnosti iako nisam članica niti jedne stranke. Dugogodišnja sam članica HKPD Matija Gubec u Tavankutu, točnije još od svog djetinjstva, pa sam samim time i članica njegovog predsjedništva. U društvu sam prvo bila član dramske sekcije i još uvijek se rado sjetim našeg kazališnog komada Katica. Kasnije sam bila uključena u rad društava kao roditelj, zatim kao članica predsjedništva. Smatram da nije bitno koju funkciju čovjek obavlja nego koliko doprinosi radu društva i možda još nešto vrijednije, a to je da se osjeća doista članom jedne velike obitelji društva. Uvijek ima nešto što je u tijeku, neki rad, pripreme događaja. Posljednji rad je bio na obnovi salaša Balažević. Pratila sam kompletno izvođenje radova. Došli smo na ideju da tavanski prostor preuredimo u nekoliko soba i kupaonu. Tako sam isplanirala i isprojektirala ovaj dio objekta. Zatim su učenici maturanti, na praksi sa svojim nastavnicima praktične nastave radili na izradi ovog prostora. Kada obiđete objekt Galerije slika od slame i Etno salaš Balažević, razumjet ćete koliko smo svi koji se okupljamo u Gubecu unijeli dio sebe i s koliko ljubavi to radimo. Sada treba nastaviti dalje«, priča nam naša sugovornica.  

Život na selu, obitelj

 

»Živim u kući u Donjem Tavankutu, koja je u centru sela, ali je sticajem okolnosti nekako uvučena i izdvojena poput salaša. Naša kuća je bila moj prvi projekt koji je realiziran nakon završenih studija«, kazala je Mira Tumbas i dodala: »Kuća na selu, bez kućnih ljubimaca je nezamisliva, samo su moji ljubimci u dvorištu i u podrumu. Macama je po neki put dozvoljeno da dođu u sobu naročito kad su djeca kod kuće. Imam sada četiri mace i dva psa. Svaka maca je posebna i draga na svoj način, kao i psi. Imala sam jednog psa koji nije htio jesti kada ja otputujem negdje, i tada je muž imao problema.«

Kako je i sama istaknula, obitelj je Miri najbitnijia. Živi sa suprugom Antunom, kći Marina je završila studij psihologije u Zagrebu, gdje trenutačno i radi, kao psihologinja u tvrtki Manpower. Mlađi sin Tomislav studira u Novom Sadu i na četvrtoj je godini tehničkih nauka u Novom Sadu, na departmanu elektronika i energetika smjer mikroprocesorska elektronika. »Djeca su nam vrijedna i odgovorna. Ponosna sam na njih oboje. No, posebice me veseli što ću uskoro postati baka.«

No, kako se suprug Antun bavi voćarstvom, Mira dodaje: »Prije svega pomažem mu u administrativnim poslovima te po potrebi i u drugim poslovima. Volim otići u voćnjak i raditi. Godišnji odmor uglavnom provodim u voćnjaku i u berbi bresaka. Posebno su lijepa jutra kada izlazi sunce ispred salaša ili u voćnjaku. Tada sve ima neku zlatnu boju sa svježinom jutra.« 

Kad smo kod kuhanja, evo što nam ima reći po tom pitanju: »Volim kuhati, a volim i jesti. Teško mi je izabrati šta najčešće kuham. Volim udovoljavati svojoj obitelji. Nedjeljom je obvezno žuta čorba koja se kuha pola dana, i sve što pripada takvom ručku. Volim i da isprobavam i nove recepte pa i sama eksperimentiram u kuhinji. Također, volim praviti kolače i ukrašavati torte. Za rođendane, djeci je uvijek bio najveći dar torta koju sam im napravila, i to je ovisilo od njihovog interesiranja i preokupacije. Tako su bile torte u obliku ferarijevog automobila, dijela trkaće piste, vlakića, košarkaškog igrališta, medvjedića na panju...Volim peći pogaču s makom, orasima, višnjama, sirom… I naravno, uvijek mi je kratak dan, nekoliko sati mi nedostaje.«