Arhiv tekstova

O ljubavi se danas mnogo govori, pjeva i piše, ali u svijetu kao da je sve manje ima. Toliki ratovi i siromaštvo, toliki napušteni i odbačeni od društva, toliko onih koji vape za pomoć, a nitko ili rijetko tko da na njihove vapaje odgovori. Gdje je onda ljubav? Možemo li mi, kršćani, učiniti nešto da ljubav postane vidljiva, ili smo se stopili sa svijetom koji o ljubavi više priča nego što je osjeća i dijeli?

 

KRISTOVA ZAPOVIJED

 

Tema evanđelja šeste vazmene nedjelje je ljubav, što nije bilo teško zaključiti budući da Ivan u ovom kratkom ulomku ljubav u obliku imenice ili glagola ljubiti upotrebljava devet puta (usp. Iv 15, 9-17). Međutim, ono što u čovjeku može izazvati pitanje je to što Isus svojim učenicima zapovijeda ljubav: »Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge« (Iv 15, 17). Iz vlastitog iskustva znamo da se ljubav ne može zapovjediti, nego se ona daruje i prima. Kada bi nekome željeli zapovjediti ljubav našili bi u najmanju ruku na nevjericu i čuđenje. Ali, kada Isus daje takvu zapovijed to je sasvim nešto drugo. 

Prije svega, ovu zapovijed ne možemo uzeti izolirano, nego je moramo staviti u kontekst. Njoj prethodi podsjećanje što je Isus sve učinio za svoje učenike, tj. za nas: »Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas«…»Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio« (Iv 15, 9. 12). Ove Isusove riječi otkrivaju da je ljubav životna veza između Oca i Sina, na jednoj, te Sina i onih koje mu je Otac dao na drugoj strani, pa je posve logično da samo ona može jamčiti pravo zajedništvo Isusovih učenika. Stoga ljubav nije zapovijed kao neka druga, ona je životna veza sa Sinom i međusobno.

Ivanova poslanica još dalje razvija temu ljubavi, ističući njezino božansko podrijetlo, jer Bog je sama ljubav. »Ljubljeni! Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav« (1Iv 4, 7-8). U Svetom pismu o Bogu se govori ističući njegova djela. Pismo nam, uspoređujući ga s čovjekom, govori što Bog jeste, a što nije, ali Ivan nam na ovom mjestu donosi najkraću i najbolju definiciju Božje biti: »Bog je ljubav!« Zato ako zapovijed ljubavi proizlazi iz same biti Boga koji ljubi čovjeka, onda se ta zapovijed ne može shvatiti samo kao neki dodatak vjeri, već kao njezin sadržaj. Dakle, vjerovati znači i ljubiti. Onaj koji vjeruje on i ljubi svoga Boga i drugog čovjeka.

 

KRŠĆANSKA LJUBAV

 

Iz vlastitog iskustva znamo da ljubav nije u riječima nego u djelima. Ljubiti Boga znači djelima to pokazati, poštivati njegove zapovjedi, činiti ono na što nas Krist poziva, a izbjegavati sve što se njegovom nauku protivi. Ljubiti Boga znači činiti sve što čini svakodnevni vjernički život: moliti se, ići na misu, svetkovati nedjelju i sl. Bez ljubavi prema Bogu čovjek neće ustrajati u vršenju Božjih zapovjedi, neke druge obveze kao i neke druge ponude odvući će daleko od svega toga, jer nije imao dovoljno ljubavi. Ljubav se živi u vjernosti ljubljenoj osobi, a ako nas nešto drugo odijeli od Boga i prestanemo mu biti vjerni u onome što od nas traži i očekuje, u onome što predstavlja dokaz naše ljubavi, znači da ga nismo dovoljno ljubili. Bog od nas ne traži ljubav a da je nije dao. Njegov dokaz ljubavi je žrtva Jedinorođenca, dar života i još mnogo toga što smo primili i primamo svakodnevno.

Druga opasnost ako u našem srcu manjka ljubavi je da postanemo poput farizeja, u ispunjavanju vjerskih obveza potpuno točni izvana, ali sa srcem daleko od Boga. Sva naša pobožnost nije svrha sama sebi, već je ona izraz naše ljubavi prema Stvoritelju i Otkupitelju. Kad postane svrha sama sebi u naše srce ulazi oholost koja nas navodi da se iskazujemo pred ljudima, a ne pred Bogom, da druge podcijenimo jer smo procijenili prema nekim izvanjskim parametrima pobožnosti da smo bolji od njih. Takav stav pokazuje da u ljudskom srcu nema ljubavi niti prema Bogu niti prema drugom čovjeku.

Ljubav prema Isusu nužno podrazumijeva ljubav njegovih učenika međusobno. Svatko je makar nekad osjetio kako ljubiti drugog nije lako jer nas je taj iznevjerio i povrijedio. Sjetimo se tada koliko smo puta mi isto učinili Isusu, ali on nas još ljubi. U tome se kršćanin treba razlikovati od ostalog svijeta, da ljubi i one koji su ga izdali, pa i Isus je rekao: »Ljubite svoje neprijatelje« (Mt 5, 44). Kršćanin se razlikuje od svijeta jer ljubi i one koje ne poznaje, ljubi i potrebne i moćne, i silnike i nevoljnike. Ljubav je kršćanski način življenja.