Arhiv tekstova

Tamburaška glazba, danas toliko omiljena, u Sonti ima svoje duboko korijenje. Postoje zapisana svjedočenja o organiziranim svirkama tamburaša od druge polovice tridesetih godina, a isto tako postoje i živi sudionici glazbenih aktivnosti od šezdesetih godina prošloga stoljeća do danas. Mnogi bivši sonćanski glazbenici danas su u rasijanju ne samo po europskim zemljama, nego i na drugim kontinentima. Da navedemo samo neke koji su bili najaktivniji od kasnih sedamdesetih do kasnih osamdesetih, a onda su otišli trbuhom za kruhom. Peđa Jorgović danas živi u Kanadi, Siniša Zec u Australiji, Stevan Jager i Dragan Jerković u Njemačkoj, Darko Krstin i Danijel Klecin u Hrvatskoj, a nekoliko tamburaša iz tih vremena danas pjeva s anđelima. Većina onih koji su ostali u Sonti, aktivni su i danas.  

 

Orkestar su tvorila braća 

 

Neposredno prije, u vrijeme i poslije II. svjetskog rata najpoznatiji i najpopularniji orkestar u Sonti bili su Mrvicini svirači. Ovaj orkestar tvorila su braća, Marko, Ivan, Antun i Stipan Gladić – Mrvicini, koji su svirali bas-prim, prim, kontru i bas te njihov brat od strica Stipan, tada glasovit harmonikaš. Autor ovih redova imao je osobito zadovoljstvo poznavati jednoga od članova ovoga orkestra, Ivana i sve do njegove smrti 2003. godine, u 93. godini života, s  njim u razgovoru provoditi mnoge sate i puno toga pribilježiti. »Nismo mi bili prvi organizirani glazbenici u Sonti. Po mojim sjećanjima, negdje od kasnih dvadesetih pa do konca tridesetih godina svirale su Švabe, Rencovi tamburaši. Oni su bili izučeni glazbenici, mi samouki. Svirali smo u bircuzima, najdulje kod bać Đure i kod Volfa. Svirali smo i na svadbama, balovima i igrankama i to su nam bili izvori zarade. Sami smo se najljepše zabavljali kad smo svirali za svoju dušu, bez ikakve nadoknade, na ćošu. Mladež bi se okupila, pjevalo bi se i natpjevavalo, igralo – bile su to zabave s dušom. Upravo na takovim zabavama spontano su nastajali najljepši stihovi bećarca, koji se pjevaju i danas. Poslije našega razlaza po bircuzima, svadbama i zabavama svirali su ciganski orkestri, uz trojicu poznatih harmonikaša, Ivana Miloša – Čempe, Stipana Kovača – Šiše i Duška Tolorića – Mutana. Šokačke tambure su opet zazvonile poslije dolaska u Sontu jednog mladog učitelja iz Bosne«, dio je posljednjih zabilježenih kazivanja Ivana Gladića. 

 

Nove tamburaške snage

 

Kontinuitet organizirane svirke sonćanskih tamburaša nastavljen je u Omladinskom kulturno umjetničkom društvu Ivo Lola Ribar, osnovanom 1968. godine. Mladi učitelj, kasnijim doškolavanjem nastavnik srpskohrvatskog jezika Jovan Dajić (1939.) od 1961. godine, nakon odsluženja vojske, dobio je namještenje u OŠ Ivan Goran Kovačić. Prve tri godine radio je u isturenom odjeljenju na Velikom Salašu (danas Ribarevo), a u matičnu školu dolazi 1964. Mlad, ambiciozan tamburaš, brzo je okupio darovite dječake i počeo ih sustavno podučavati svirci na svojem i njihovom omiljenom glazbalu. Obučio je poveliku skupinu djece, a najbolji su se skupa s njim i pokojnim Milošem Grbićem uključili u rad Lole od samoga osnivanja. »Još u djetinjim godinama počeo sam uz starije udarati u šargiju, a u učiteljskoj školi stekao sam osnove glazbe i istinski zavolio tamburu. Ta ljubav pratila me je cijeloga života pa i danas znam zasvirati, onako za dušu, na tamburi, gitari, fruli, harmonici, sintisajzeru. Dolaskom u Sontu pružila mi se mogućnost da taj svoj dar i ljubav ne samo usavršim, nego da ga prenesem i na druge. U tim godinama braća Gladić više nisu bila aktivna, sviralo se samo u kavanama. Bilo je nekoliko romskih orkestara, s harmonikašima Šokcima. Rado bih povremeno zasvirao s njima, a intrigirao me je taj njihov nepravilni štim. Istina, njihova svirka nije imala najpravilniju glazbenu formu, ali je imala dušu. Od početka rada u ovdašnjoj školi počeo sam okupljati darovitu djecu i podučavati ih tamburi. Formirali smo dobar školski orkestar pa smo sudjelovali i na učeničkim natjecanjima. Kasnije smo svi skupa prešli u novoformirani OKUD Ivo Lola Ribar. Dugo smo ostali na okupu, s udrugom smo puno proputovali i doživjeli mnoge nezaboravne trenutke. Izuzetno me raduje što je skelet tog orkestra aktivan i danas. Moji najistaknutiji učenici Aca, Car, Matić danas su već i sami umirovljenici, ali će zauvijek ostati moja djeca. Kao njihov učitelj vrlo sam ponosan na njih, jer su ostali vjerni tamburi. Osobito je istaknut Adam Vidaković, odgojio je mnoge generacije tamburaša, a i njegovi učenici već imaju učenike. Za učitelja nema većega priznanja, nego kad spozna da ga je učenik prevazišao«, završava priču Dajić. 

 

Iz raskola isplovili novi tamburaši

 

Početkom ovoga stoljeća u OKUD-u Ivo Lola Ribar dolazi do nezadovoljstva velikoga dijela članstva. Čelništvo je uporno forsiralo koreografirani folklor i godinama ustaljeni način rada, a dio članova je sve otvorenije tražio potpuni zaokret prema tradiciji sonćanskih Šokaca. Koncem 2001. godine ideološki sukob je rezultirao potpunim raskolom, iz kojega su iznjedreni TO Tandora i KPZH Šokadija. Utemeljitelj Tandore Adam Vidaković slijedio je svoju viziju pa je pored svirke sa svojim orkestrom forsirao i okupljanje i rad na izobrazbi novih generacija sonćanskih tamburaša. Okupio je ekipu najmlađih učenika OŠ Ivan Goran Kovačić, doveo stručnu osobu iz Sombora pa su djeca ubrzo stekla teorijske osnove glazbe, a usporedno i osnove tambure. Upravo iz te akcije  proistekle su nove generacije sonćanskih tamburaša, poput Luke Tadijana, Filipa i Maje Kuruc, Petra Matina, Nikole Silađija, Ivana i Ive Dekan i mnogih drugih, čije tambure danas zvone u Sonti, Apatinu, Somboru, Zagrebu. Usporedo s Tandorom rađao se još jedan tamburaški orkestar. U sastavu novoosnovane KPZH Šokadija učitelj i tamburaš Andrija Ađin okupio je ekipu tamburaša u zrelijim godinama, koji su uz redovite probe brzo iskristalizirali repertoar za potrebe folklorne sekcije, ali i za samostalne svirke. Povlačenjem Ađina iz aktivnoga rada Šokadije dolazi do zastoja u radu tamburaša pa je udruga jedno vrijeme koristila usluge TO Tandora. Nova postava Šokadijinih tamburaša pripremala se u »ilegali«, a premijerno se predstavila 2008. godine u Tuzli, pred nekoliko tisuća gledatelja, na prvoj centralnoj proslavi projekta Tragovi Šokaca od Gradovrha do Bača 1688. – 2008. Opet su zazvonile Šokadijine tambure, uz njih i harmonika Božane Vidaković, kompletne autorice mnogih kasnije  izvedenih skladbi, među kojima će u povijesti podunavskih Šokaca svakako ostati zapisana njihova neslužbena  himna, svečana pjesma Šokadija. Osim Božane, utemeljitelji novog Šokadijinog tamburaškog sastava bili su Zvonko Tadijan, Ivan Vidaković, Stanko Klecin i pokojni Stipan Lukić. Od tada do danas kroz ovaj sastav prodefilirao je veći broj tamburaša, a navedena imena ostat će zauvijek zapisana u povijesti Šokadije.