Arhiv tekstova

Suvremeno društvo je već odavno postalo društvo promocije, u centru pažnje su promotivne strategije vlada, poslovnog svijeta, političkih stranaka, popularnih pokreta, protestnih grupa. Mediji sredstvima »nesvjesne indoktrinacije« postuliraju određenu sliku svijeta, tzv. vrijednosne sustave, te ideološke poruke onih koji medijsku industriju drže u svojim rukama. Ništa novo, mediji i dalje utječu na potrošače na osnovu »potkožnog dejstva«, reciklirajući stereotipe, jer simultano, usporedno postoje komercijalne, političke, prirodno-znanstvene, vojne i mnoge druge slike svijeta. Pri svemu, u ovoj situaciji, potrošači takvih stereotipa zaboravljaju da mora postojati etički centar, etički autoritet na kojemu se zasnivaju kulture. Kao i nekada, tako i danas, u ova duhom oskudna vremena, umjetnost ukazuje na sveukupnost određene epohe, koja u slučaju postmoderne pluta oko vrijednosnog vakuuma, umjetnička djela ukazuju na taj vakuum, mnoga djela zrcale upravo taj vakuum, tu strahotu ispraznosti jedne epohe.

Među brojnim, nekada su o takvom stanju svjedočila i djela Hermanna Brocha, njegovi brojni eseji, kao i trilogija Mjesečari, a danas, primjerice, o takvom stanju svjedoče i novije knjige poezije Vojislava Sekelja U izmučenim riječima ili Životopis jedne sjene.

Moje pitanje sada glasi ovako: jesu li postojeće opće prilike glede umjetnosti problematične u kontekstu odnosa vizualnog i stvarnosti, kada reprezentacijske prakse generiraju naše predodžbe o stvarnosti, i kako danas, u vezi s ideološko-društvenim konstruktima, izgleda odnos moći i umjetnosti? Govorio sam do sada u ovom tekstu o vizualnoj konstrukciji kulture, shvaćenoj u najširem smislu, ukazao sam na ključni termin spektakl-promocija i pokušao ukazati kako nije u pitanju samo skup slika, nego društveni odnos posredovan slikama.

Posve je jasno da nijedno značenje, pa tako ni značenje umjetničkog djela ne postoji izvan konteksta u kojemu se događa i unutar kojega postoji. Zbog toga su aktualne opće prilike glede umjetnosti vrlo nepovoljne, jer u logici tržišta i procesima masovnih medijskih konstrukcija kulture, umjetnost gubi svoju društvenu težinu. Uz ovu konstataciju, imajmo na umu i da je odavno Baudrillard napisao kako svaki sustav moći u sebi sadrži ukalkulirane i sve pokušaje svoje opstrukcije.

Iako se čini da umjetnost gubi svoj kritički potencijal u društvu spektakla, koje je normirano konzumerističkom logikom, umjetnici-podrivači će sigurno i dalje pronalaziti inventivno artikuliranu misao za postavljanje pitanja o gorućim problemima. A kako? Onim dobrim, esencijalnim, te etičkim i estetskim, a što se sve može ostvarivati u bezbrojnim vidovima kulture življenja.