Arhiv tekstova

Za Ivana Horvata iz Lemeša slobodno se može reći da je pravi kroničar svoga mjesta, ljudi i događaja, jer zahvaljujući njemu i njegovom fotografskom aparatu trajno je ostalo zabilježeno sve što se događalo u Lemešu. I ne samo to. Zahvaljujući Ivanu Horvatu sačuvano je oko dvije tisuće starih fotografija.

 

Desetljeća iza objektiva

 

Ivan Horvat rođeni je Beograđanin, ali kako mu je majka bila iz Lemeša vrlo brzo se vratio u rodno selo svoje majke. Živi u tipičnoj paorskoj kući svoga djeda koja je građena prije skoro stotinu godina. Po struci je elektroničar, ali bavio se i poduzetništvom, poljoprivredom i bez obzira na to što je radio, fotografija je uvijek bila tu. »Radio sam u somborskoj pošti, držao TV servis u Lemešu, pravio antenska pojačala i sustave, uslužno krunio kukuruz. Radio sam po dva posla paralelno, nije bilo lako, ali je uvijek onaj drugi posao na neki način bio odmor od onog prvog«, priča nam Horvat, a mi pitamo gdje je tu bilo vremena još i za fotografiju. »Počelo je to još u osnovnoj školi na satovima fizike, gdje smo učili o prelamanju svjetlosti, mračnim komorama i sve me je to zainteresiralo. Baš tada smo u obitelji dobili prvi fotografski aparat i tako je počelo. U srednjoj školi sam bio član foto sekcije i rado se sjećam da su fotografije za naš maturalni tablon napravljene mojim fotoaparatom. Bio je to ruski aparat, koji je poslije sa mnom obišao cijelu bivšu Jugoslaviju. Bile su to 70-te godine«, prisjeća se naš sugovornik. U međuvremenu tehnička dostignuća otišla su krupnim koracima naprijed pa i u oblasti fotografije. Pratio je Horvat i te trendove i njegov prvi digitalni fotoaparat bio je 350 D Canon. Reći će da je savršen i da ga koristi i danas. »Digitalizacija je napravila pravu inflaciju fotografija. Dok smo fotografirali na film tri puta smo razmišljali što i kako fotografirati. Prije nastanka same fotografije na mnogo tehničkih detalja morala se obratiti pažnja, a sada fotograf može biti usredotočen samo na kadar. Fotografiram sve što mi se učini zanimljivim pa i ako od stotinu valjaju jedna ili dvije, nikakav problem«, kaže Ivan kome je danas izazov to što se fotografija u računalu može dotjerati, popraviti...

 

Kolekcija starih fotografija

  

U svojoj kolekciji Ivan Horvat ima nekoliko tisuća snimljenih kadrova, tisuće analognih fotografija, a one digitalne i ne broji. Nema događanja u Lemešu koja naš sugovornik nije trajno zabilježio svojim aparatom i s pravom ga možemo nazvati kroničarom ovog sela. »Sebe ne doživljavam tako, jer da bi bio kroničar i pravi fotoreporter morao bih fotografskim aparatom bilježiti ono što većina želi vidjeti. Ja to ne volim raditi, jer nekako mi je neugodno da recimo tijekom neke kazališne predstave stanem ispred svih i fotografiram. Odaberem neki kut i onda iz tog mog kuta fotografiram. Jedna je stvar kada profesionalni fotograf »režira« kadar za snimanje, a ja jednostavno fotografiram onako kako je. Kako se ljudi ne »namještaju« za slikanje moram snimiti više fotografija, kako bih odabrao jednu li dvije dobre«, priča Horvat. Njegove fotografije objavljuju se u Hrvatskoj riječi, Zvoniku, Somborskim novinama. Svoje fotografije postavlja i na sajt Panoramio.com – svjetski fotografski sajt, pa se tako s fotografijama poznatih svjetskih metropola i prirodnih ljepota mogu vidjeti i Horvatove fotografije Lemeša pod snijegom, ili lemeškog atara u ljeto.

No, za Ivana Horvata se ne samo po tome što vjerno bilježi sva događanja u Lemešu, nego još po nečemu može reći da je pravi kroničar svog sela – sakupio je kolekciju od oko dvije tisuće starih fotografija Lemeša, običaja, ljudi. Sve te fotografije prenijete su u digitalni zapis i tako sačuvane. »Ljudi su se nerado odricali starih fotografija, ali sve se promijenilo pojavom računala i skenera. Dovoljno je bilo samo da mi posude svoje fotografije. Dodatni izazov za mene bio je sređivanje tih fotografija u računalu, jer su mnoge bile oštećene«, priča lemeški fotograf. Prva izložba njegovih starih fotografija Lemeša priređena je prigodom prvog obilježavanja Dana sela i osnivanja crkvene općine. 

Iako su Horvata prije svega interesirala stare fotografije sela, mještani su mu donosili i svoje obiteljske fotografije pa su tako u njegovoj kolekciji portreti, svatovi, vršidba, prela, kavanska druženja, a ima i fotografija pokopa. Što se tiče seoskih kadrova najviše se fotografirala Kalvarija, ali ima i fotografija iz centra sela i Lemeške banje. Najstarija je fotografija lovca snimljena iz 70-tih godina XIX. stojeća. » Zanimljivo je da su te stare fotografije bile s mnogo detalja. Rađene su s kvalitetnim emulzijama koje su u osnovi imale srebro. Bila je to umjetnost i tadašnji fotografi bili su pravi majstori. Već poslije Prvog svjetskog rata fotografije nisu toliko kvalitetne«, priča nam Horvat. 

 

S druge strane aparata

 

Kada Ivana Horvata pitamo što mu je kao fotografu najveći izazov odgovorit će da je to reakcija na njegove fotografije. »Mnogo puta se događa da ljudi vide moje fotografije Lemeša i da njihova reakcija na to bude – ‘nisam ni mislio da to tako izgleda’. Recimo noćne fotografije su fascinantne, kao i neki snimak oblaka na nebu, neka stara kapija u selu« kaže Ivan i nastavlja s prepričavanjem jednog razgovora sa svojim prijateljem. »Razgovarali smo o tome zašto smo ostali ovdje, vezani za ovu ravnicu. Nemamo ni rijeku, ni more, nemamo ni šumu, ni planinu, imamo samo blato i prašinu. Zašto onda toliko silno volimo ovu našu ravnicu? I ja kroz fotografiju pokušavam naći odgovor na to pitanje. To je moto koji me vodi«, kaže Horvat. I čime bi mogli prikladnije završiti ovu priču nego baš ovim riječima. A kao što kažu jedna fotografija vrijedi više od tisuću riječi, za ovu prigodu odabrali smo nekoliko fotografija iz kolekcije našeg sugovornika.