Arhiv tekstova

U današnje vrijeme poistovjećivanje s ovcom ima negativnu konotaciju, znači nesamostalnost, potrebu za vođom, slijepo nasljedovanje osoba ili ideja. I koliko god mu ta usporedba mrska bila, čovjek se često ponaša poput ovce koja slijedi pastira, ali lažnog pastira koji obećava blagostanje, nudi rješavanje problema, a kojeg propagiraju mediji. Tako se na različitim područjima života javljaju različiti pastiri za kojima ljudi idu poput stada, dok istovremeno sve češće odbijaju nasljedovati jedinog pravog pastira – Isusa Krista.

 

»JA SAM PASTIR DOBRI«

 

Sliku pastira Isus preuzima iz svakodnevnog životnog iskustva svog vremena. Pastir je bio onaj koji je istovremeno i vođa i prijatelj, onaj koji brani svoje stado kada je u opasnosti, a svaku ovcu čuva, miluje i neumorno traži kada se izgubi (usp. Lk 2, 8-20). Pastira ovce slušaju i slijede, a njegov autoritet utemeljen je na odanosti i ljubavi. Slika pastira prisutna je još u Starom zavjetu. Tom je slikom izražavana Božje briga za svoj narod: »Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam…« (Ps 23, 1). Ali, naslov dobrog pastira pridržan je za Isusa Krista, on sam sebe tako naziva. On je onaj koji brine za svoje stado, a kojeg stado treba prepoznati kao pravog i istinitog vođu kojeg treba nasljedovati.

U Ivanovom evanđelju gdje Isus sebe naziva dobrim pastirom, on istovremeno slici pastira suprotstavlja sliku najamnika (usp. Iv 10, 11-18). Razlika je u brizi za ovce. Međutim, tu razliku teško je uočiti sve dok ne nastupi opasnost. U opasnosti najamnik bježi, jer on misli samo na sebe. Njemu nedostaje ljubavi za ovce te ih, da bi sebe spasio, ostavlja u trenucima nevolje. No, pravi pastir svoje ovce brani, on je uvijek uz njih i, vođen ljubavlju i brigom, izlaže se opasnosti da bih ih obranio. Pravi pastir je jedino Isus, koji je za svoje ovce položio život, izložio se muci i iz ljubavi za svoje stado umro na križu. Svi drugi pastiri ovoga svijeta zapravo su najamnici koji nemaju ljubavi i požrtvovnosti, već zauzimaju taj položaj iz vlastitih interesa, stoga kad nastupi opasnost bježe misleći samo na sebe. No, svijet nikako da shvati tko je dobri pastir a tko su najamnici. Zaslijepljeni trendovima i ponudama suvremene kulture idu za najamnicima, lutaju za lažnim pastirima, pa nakon razočaranja ponovno izabiru neke druge vođe, a dobrog pastira odbacuju. Njegovu sliku pripisuju staromodnoj religioznosti koja je za one stare koji ne znaju što je moderno. Prikaze dobrog pastira stavljaju u stare molitvenike na koje pada prašina umjesto da u njima pronađu poticaj da se i sami priključe stadu koje on vodi.

 

PASTIR POZNAJE OVCE

 

Odnos dobrog pastira i njegovih ovaca ne temelji se samo na pripadanju nego i na poznavanju: »Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje« (Iv 10, 14). Evanđelje nam na više mjesta ističe kako je Isus poznavao ljudska srca i ljudske misli. To poznavanje nema za cilj čovjeka zbuniti ili osuditi, nego pomoći mu i spasiti ga. Kada Isus poznaje čovjeka i njegovo srce, on poznaje sve njegove brige, njegovu bijedu i muku, sve što čovjek u svojoj najdubljoj nutrini nosi i osjeća. To ga tjera da čovjeku iskaže svoje milosrđe i pomogne mu u nevoljama. Zato Isus liječi bolesne, ali i oprašta grijehe, nudi ljubav onima koje nitko ne ljubi i daje drugu priliku onima koje su ljudi davno osudili. Iz poznavanja izlazi djelovanje, jer ljubav prema svojima Isusa ne ostavlja ravnodušnim i pasivnim. On je pastir koji je za svoje ovce položio vlastiti život, koji svaku zalutalu traži i vraća nazad.

Međutim, znamo li mi cijeniti brigu našeg pastira Krista? Uzvraćamo li ljubav i privrženost koju nam on iskazuje? Pripadamo li uistinu njegovom stadu ili lutamo tražeći neke druge pastire? Dok razmišljamo o dobrom pastiru treba usmjeriti pogled prema vječnosti. Ono što nam on daje nadilazi granice ovog prolaznog svijeta. On nam ne nudi možda trenutni užitak, instant rješenje naših ovozemaljskih briga, kao što obećavaju pastiri ovog svijeta. On nam nudi mnogo više, nudi nam život vječni. Samo on koji nas ljubi božanskom ljubavlju poslije svih naših lutanja i odbacivanja, može svaki put oprostiti, prihvatiti povratak te nam i dalje nuditi vječnost. Njegovo je stado Crkva, zato joj trebamo istinski pripadati, a ne samo formalno, prigodno i običajno.