Arhiv tekstova

Gibarca kakvog pamtimo više nema. Malo pitomo seoce na blagim padinama Fruške gore danas je nekako drukčije. A samo prije dvadeset i više godina to nam je bilo najljepše selo na svijetu. Naši su preci tu svili svoja gnijezda, prije 6 ili 7 stoljeća, jer prema Antunu Jarmu, prva je župa u Gibarcu zabilježena davne 1332. godine, obnavljana u 17. i 18. stoljeću, građena iz temelja u 19., od 1801. do 1811. godine pa i danas resi centar sela, pomno obnovljena za 200. obljetnicu.

 

Idealna pozicija

 

I nije Gibarac bio samo najljepše mjesto, već i centar svijeta, tridesetak kilometara udaljen od Mitrovice, Vinkovaca, Vukovara, šezdesetak od Rume, Novog Sada, Županje, stotinjak od Beograda, Broda, Osijeka, tristotinjak od Zagreba, Sarajeva, Budimpešte i da ne nabrajam ostale »bjelosvjetske« metropole.

Prvi spomen potječe iz 1332. godine prema Antunu Jarmu, Matiji Paviću, Antunu Deviću i Anti Sekuliću, dok je prema drugima to 1370. godina, Josef Bösendorfer, Emerik Gašić, dr. Rudolf Horvat, Stjepan Pavičić, Radomir Prica, dr. Petar Milošević, mr. Radovan Đurčić i Simo Tomović. Prema arheološkim nalazištima, života je na ovim prostorima bilo još u mlađe kameno doba, a na lokalitetu Selište nađeni su ostaci rimskoga sela s grobljem. U prijetursko doba Gibartz je bio u sastavu Morovičkog arhiđakonata, poslije kao filijala župe u Malavašici, a od dolaska vlč. Ivana Kabalinija kao filijala župe u Kukujevcima, dok nije proglašen župom početkom 19. stoljeća.

 

Spomen župe

 

U vizitacijama iz 1770. i Gibarac se spominje u okviru župa koje će pripasti bosanskoj i srijemskoj biskupiji sa sjedištem u Đakovu, a u to vrijeme ima crkvicu drvetom građenu i posvećenu sv. Ivanu Nepomuku. Centar sela u to je vrijeme bila Krstina pa je i crkva bila tu, na Krstini, na Ajdukovom guvnu, no kako je tu poslije bila Lekina obitelj, nakon što je momak iz Lekine kuće oženio djevojku iz Ajdukove, govorilo se, na Lekinom guvnu. Biskup Krtica pohodio je Gibarac više puta, ali je 1798. razgovarao s vlastelinom Jankovićem i gospodom iz suda i posjetio mjesto koje je općina odredila za gradnju nove crkve, a kada je pohodio Kukujevce 1803. zidovi nove crkve već su se vidjeli s druma. Biskup Antun Mandić pohodio je Gibarac i Kukujevce 1811. i zapisao da je nova crkva bez župnika, jer još nije sagrađen župni dvor. Dugačka je 12 hvati i 2 stope, široka 4 hvati i 6 stopa, pod je popločan opekama, a pokrivena crijepom. Ima lijep zidani oltar s likom sveca zaštitnika u ulju čiji su rubovi pozlaćeni, uokvireni s dva stupa, a ispod je svetohranište. 

I kad već spominjem biskupe, moram spomenuti i Strossmayera, jer obilježavamo 200. obljetnicu rođenja i 110. obljetnicu smrti ovoga biskupa i mecene, velikog župana i prosvjetitelja te utemeljitelja akademije znanosti i umjetnost. Strossmayer je prvi puta kao biskup pohodio Gibarac i Kukujevci 18. rujna 1853., zatim 13. lipnja 1871., 10. lipnja 1879. i 12. lipnja 1896. 

 

Povezivanje sa svijetom

 

Prva pučka škola zabilježena je 1770., a učitelj je imao pravo na stan i godišnju plaću 130 forinti. Školu je pohađalo 18 dječaka i 21 djevojčica. Godine 1891. Gibarac je dobio željezničku vezu jer je u promet puštena pruga Vinkovci – Mitrovica – Zemun, a 15. srpnja 1911. Gibarac je dobio i prvi kolodvor. Na razmeđi dvaju stoljeća, 1900. Gibarac je imao 946 žitelja u 166 kuća, a godinu prije dobio je i status Upravne općine i to zadržao sve do rata 1914.

Na fotografiji koja je pred vama je sami centar Gibarca i zgrada općine, sagrađena u drugoj polovici 19. stoljeća, poslije je služio kao Mjesni ured i tako sve do 2007., kada je srušena, zajedno sa zgradama Zemljoradničke zadruge i šupama za poljoprivrednu mehanizaciju, a na tom je mjestu sagrađena prva pravoslavna bogomolja u Gibarcu, pravoslavna crkva sv. Ilije proroka. Ispred zgrade općine nekada je bio ogromni dud, a 70-ih su u nekim šorovima posađeni borovi, a u drugima ukrasni bagremi. Fotografija je iz 1973. godine. Gibarčani su bili vrijedni i marljivi, borci za visoke prinose, a svoje su selo uljepšavali samodoprinosom. Bili su i dobri vinogradari i podrumari, a voljeli su se i hvaliti kako je rimski car Probus baš na njihovim padinama Fruške gore zasadio prvi trs vinove loze pa otada ni Shakespeare nije prevođen doslovno, a njegova čuvena dvojba »to be, or not to be« nije glasila »biti il ne biti«, već »piti il ne piti«. Odgovor je uvijek glasio, »i piti i biti, ali piti bijelo gibaračko vino«.

Tako je trajalo sve do 90.-tih, pa su i moji Gibarčani završili diljem Hrvatske u 66 gradova i sela i diljem svijeta, od Austrije do Australije.