Arhiv tekstova

Svestrana mlada žena, puna kreativnosti i mašte, Ivana Francišković, jedna je od onih koji su nakon završenog fakulteta bez posla. Rekli bi ništa novo. Ivana je nakon srednje škole, Gimnazije Svetozar Marković, završila Građevinski fakultet u Subotici s diplomom diplomiranog inženjera građevinarstva. Posao u struci i nadalje je ostao samo želja, a do tada Ivana je odlučila u svoj život utkati glazbu, cvjetiće, mašnice, trakice... Svojim radom uljepšavati i druge. 

 

Ivanine mašnice

 

»Iako sam tražila posao u struci, nisam ga našla. Puno sam razmišljala čim bi se mogla baviti. Tražila sam neki hobi kojim bi ispunila svoje vrijeme i na neki način bila korisna. Kad god bi negdje išla falio mi je neki detalj na garderobi i tako sam nadošla na ideju da bi mogla napraviti neki broš ili nešto slično«, ispričala je Ivana. Prije više od tri godine Ivana je napravili prvi ukras za kosu koji je sama nosila. »Svidio se svima koji su me vidjeli. Drugi su poželjeli da i njima napravim nešto slično i tako je zapravo počeo moj mali posao.« Ivana je počela praviti rajfove, gumice za kosu, broševe, cvjetiće...  Pohvale su se sustizale. »Shvatila sam da bi mogla otvoriti facebook stranicu, gdje bi ponudila svoje proizvode. U međuvremenu je Marija Kovač (Jaramazović) otvorila butik Mademoiselle. Pokazala sam joj neke od mojih cvjetića i došle smo na ideju da u njenom butiku izlažem svoje radove. U početku su to sve bili vrlo jednostavni modni detalji, tek kasnije kada sam se više posvetila ovome hobiju pronašla sam brojne tehnike, mogućnosti koje su i sam proizvod učinile ljepšim i interesantniji«, kaže Ivana. Željela je biti drugačija, te da njezine mašnice, trakice, nakit izgledaju posebno. U početku je Ivana koristila materijale iz Subotice – zapravo često su to bili ostaci od nekog materijala. »I najjednostavnija mašna se može praviti na više načina. Često puta je materijal taj koji neku mašnu ili cvijet, nakit, bilo koji detalj čini posebnim. U Subotici nažalost nemamo nikakav izbor ni materijala niti drugih detalja koji su meni potrebni, te sada sve poručujem preko interneta«, tvrdi Ivana. 

 

Vrjednovanje rukotvorina 

 

Na pitanje koliko su prihvaćene njene kreacije i koliko se danas vrjednuju rukotvorine, Ivana je rekla: »Zadovoljna sam kako su ljudi prihvatili moje modne detalje, trudim se da to sve budu prikladne cijene i da žene to sebi mogu priuštiti, no problem koji se javlja je zapravo financijski. Ako želiš nešto napraviti da to izgleda lijepo i bude kvalitetno moraš u to uložiti. Osobito kod nakita ili nekog materijala iz inozemstva koji je skuplji. Svi ovi proizvodi bi veću prodaju imali u Novom Sadu ili Beogradu gdje se stalno organiziraju razni sajmovi na temu rukotvorina. Također tamo ima i specijaliziranih radnji u kojima se prodaju rukotvorine. Na tim sajmovima se može i prodati i zaraditi.« Svaki proizvod koji Ivana napravi je unikat, a kako je sama rekla trudi se da bude i prepoznatljiv. Svaki njen modni detalj ima i zaštitni znak. Što to točno Ivana radi, može se pogledati na web portalu www.ivaninemasnice.com

 

Inovacije i budućnost 

 

Osim, mogli bi reći ustaljenih detaja za kosu, naušnica, lančića-ogrlica... Ivana je počela praviti i detalje za svadbu. Velovi i ukrasi za kosu za mladenke ili ukras za mladoženju spadaju u ustaljene detalje, no prošle godine je jedna mlada izrazila želju da joj Ivana napravi buket za svadbu. Tako je došla na ideju da nastavi s time, kako bi mladenkama vjenčani buket ostao uspomena za sva vremena.  Iako zadovoljna svojim radom i gotovim proizvodima Ivana kaže: »Ovo je jako lijep i kreativan hobi i svaki dan pravim nešto novo. Bilo bi lijepo kada bi mi to bio i redovan posao, ali su mogućnosti u Subotici premalene da bih u tome uspjela.« 

 

S tamburom u ruci 

 

Osim ovoga kreativnog posla Ivana se bavi i grafičkim dizajnom. Ona je dugogodišnji član Subotičkog tamburaškog orkestra gdje svira e-basprim od 1997. godine. »S tamburom sam se susrela kada sam mlađeg brata vodila na sviranje kod Stipana Jaramazovića. Krajnji rezultat je bio da je brat odustao od orkestra, a ja ostala. Veliki dio života provela sam s tamburom, te mi je to postao sastavni dio života. Vremena su se promijenila pa tako i financijske mogućnosti, nekad smo puno više putovali i nastupali u drugim mjestima, danas je toga sve manje, ali ne zbog ne sviranja ili tamburaša, nego zbog financija. Jer svaki put, svaka turneja košta, a novaca se nema. Subotički tamburaški orkestar je sada pomlađen i spadam u najstarije članove, ali opet mi je to jedan vid razonode i činjenica da mogu i tim putom stvoriti nešto lijepo me ispunjava.« I svoga supruga Ivana je upoznala s tamburom u ruci. »Josip i ja smo skupa svirali IV. Festival bunjevački pisama, tada smo svirali isti štim i tako se i bolje upoznali. Mislim da mogu reći da su nas tambura i festival na neki način i spojili.« Pored svih obveza i kreacija Ivana je i domaćica, a kako kaže: »Tko voli jesti obično voli i kuhati«, te nam daruje i jedan čokoladni recept.