Arhiv tekstova

U Kulturnom dodatku beogradskog dnevnog lista Politika od 11. travnja ove godine, objavljeno je nekoliko tekstova na temu Manjine i kulturni identitet, a jedan od sugovornika bio je i Zvonko Sarić, naš kolega, zamjenik odgovorne urednice tjednika Hrvatska riječ. Osim njega o ovoj temi govorili su i sociologinja i predsjednica Beogradskog fonda za političku izuzetnost Sonja Liht, akademski slikar Zoran Tairović, književnik László Végel i državni tajnik u Ministarstvu prosvjete, znanosti i tehnološkog razvoja Zoran Mašić.  Tekst novinarke Gordane Popović naslovljen Svi predsjednikovi Bunjevci u kojem Zvonko Sarić govori o kulturnom identitetu Hrvata u Srbiji, donosimo u cijelosti: 

»Za mene je multikulturalni ideal kada, na primjer, u nekom gradu u Srbiji odemo na koncert hrvatskog glazbenika Darka Rundeka, Vojvođanskog simfonijskog orkestra čiji je dirigent Hrvat Berislav Skenderović, ili srpskog benda Partibrejkers i da svi zajedno, znajući jasno i njihov i vlastiti nacionalni identitet, uživamo u toj glazbi, a da ja uz to znam u svakodnevnom životu da je ostvarivanje konkretnih prava konkretnih ljudi, pripadnika nacionalnih manjina, proaktivno od strane države u kojoj živim«. Ovako govori Zvonko Sarić, pjesnik, romanopisac, kritičar i esejist, pomoćnik i zamjenik glavne i odgovorne urednice u časopisu Hrvatska riječ, koji donosi teme iz života hrvatske manjinske zajednice u Srbiji. Sarić ističe da u ovom tjedniku teme iz oblasti kulture zauzimaju pet ili šest strana i da list istovremeno afirmira i kulturu čitanja. Kulturni identitet hrvatske manjine koja danas živi u Srbiji ostvaren je i očuvan mukotrpno tijekom desetljeća, ističe Sarić, navodeći da u povijesti nije manjkalo neprilika i da su Hrvati s područja južne Ugarske još od sredine 19. stoljeća bili izloženi asimilacijskim pritiscima, koji su se nastavili i u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji, podvajanjem Hrvata u Bačkoj, tvrdnjama pojedinih srpskih političara da Bunjevci i Šokci nisu Hrvati, nego Srbi, Jugoslaveni ili »samo Bunjevci« i »samo Šokci«.

»Ponovni pokušaj asimilacije dogodio se i u vrijeme Miloševićevog režima, plasiranjem teza, bez znanstvenih argumenata, da su Bunjevci poseban narod ili da su katolički Srbi, država je pomagala ustanove Bunjevaca koji su se izjašnjavali kao nehrvati, a sada imamo slučaj da ta politička opcija, Bunjevaca nehrvata, ima konkretnu i javnu podršku od strane aktualnog predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića. Ne zaboravimo i da je devedesetih, onih olovnih godina, uz prijetnje i nasilje, protjeran iz Srbije veliki broj istočnosrijemskih Hrvata«, navodi Zvonko Sarić. Činjenica je i to da su između dva svjetska rata u Bačkoj Hrvati osnovali veliki broj kulturnih i prosvjetnih udruženja s hrvatskim predznakom. Poslije Drugog svjetskog rata proradilo je Hrvatsko narodno kazalište u Subotici, otvoreni su razredi osnovne škole, kao i u gimnaziji na hrvatskom jeziku, uz dnevnik Hrvatska riječ, ali sve je ubrzo ukinuto.

»Danas je značajno postojanje bogatog kulturnog naslijeđa u svim segmentima kulture i kvalitetne suvremene književne produkcije, ali postoje i problemi, kao što je nerazvijena kultura sjećanja, ali i slaba reprezentativnost naše manjinske kulture, zbog toga što smo u velikoj mjeri isključeni iz kulturnih scena, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, jer su ti prostori ekskluzivni po svojoj prirodi«, kaže Sarić, navodeći da za kulturni identitet ovdašnje hrvatske manjine veliku važnost ima i postojanje profesionalnih institucija (Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Novinsko-izdavačka ustanova Hrvatska riječ), kao i rad Hrvatskog nacionalnog vijeća.

Hrvatski jezik je službeni jezik na području Subotice, Sombora, Srijemske Mitrovice, Šida i Apatina, a Statutom AP Vojvodine 2009. hrvatski jezik i pismo uvedeni su kao jedan od službenih jezika i pisama u tijelima i organizacijama APV. Postoji obrazovanje na hrvatskom u više osnovnih škola, kao i u subotičkoj gimnaziji, a tri emisije na hrvatskom emitiraju se na lokalnim radio-stanicama, kao i emisije na javnom servisu Radio-televizije Vojvodina, mada s malom minutažom. Sarić ističe da je sličnost jezika, srpskog i hrvatskog, dobra zbog razumijevanja i mogućnosti čitanja, ali da ona stvara i opasnost od nadvladavanja jezika većine, dakle asimilacije, što se, na primjer, ne dovodi u pitanje u slučaju mađarske nacionalne manjine. »Ipak, primjera marginalizacije ima pregršt. O problemima, ali i o postignućima hrvatske manjinske zajednice u srpskom medijskom prostoru vrlo malo se govori, gotovo ništa, pa čak ni onda kada, na primjer, u službeni posjet dolaze državnici iz Republike Hrvatske, što jeste prilika za novinare da obrate pažnju i na konkretna manjinska pitanja. A ako se već piše o manjinama, dominantan je stereotipni diskurs, poput čestih tvrdnji o samogetoizaciji manjina, što nije točno«, tvrdi naš sugovornik i navodi dosta stvaralaca koji su pridonijeli afirmiranju identiteta hrvatske manjine u Srbiji, kao što su Lovro Bračuljević (18. stoljeće), Ivan Antunović i Ambrozije Šarčević (19. stoljeće), dr. Matija Evetović... U periodu poslije Drugog svjetskog rata na području književnosti važan je rad Balinta Vujkova, kao sakupljača i obrađivača hrvatskih narodnih djela, te književna djela Lazara Merkovića, Jasne Melvinger, Petka Vojnića Purčara, Milovana Mikovića, Vojislava Sekelja, Tomislava Žigmanova i Mirka Kopunovića.